Piše: Zlatko Martinko

Često promatram ulicu kojom prolazim; nisam napustio njenu bučnu sudbinu. S druge strane me je svijet otpisao tako i tako. Sad sam van zida; sve moje riječi, ne mogu niti oponašati svoj glas. Treba sve sakupiti iverke, sabrati me, stvarno me sabrati, od zvona do zvona pohoditi mise, u birtiji sjesti samo na svoje mjesto, naslikati svoj portret u izlogu. Živjeti neki odrastao život. Putovati unutar sebe ne bih li stigao do kraja svijeta derući stare cipele, imati gole ruke ako grle leptire u cvjetnjaku. More zna tko sam!

Obluci su ozlijeđeni u velikom pranju!

More radi bez zastoja, nadvisi pjev ptica. Čak se i drveće povija pod ljetnom stegom; trava i poljsko cvijeće, lanjske čekinje bora. Može li čovjek odoljeti zalasku sunca ili će pronaći neko drugo ime za ljepotu? Što god porekao neće pustiti u moju ulicu niti glasa. Ne znam zašto sam odrastao tako blizu svoje kuće u zadanoj formi, nepobitnom obliku, imao misli koje potpiruju iz sukoba u rat. Padaju prijatelji, padaju znanci a nitko im ne svira na grobu. Ništa nas, ljude, ne dijeli od gline u koju se kanimo skriti.

(Zlatko Martinko: PJESMA U PROZI br. 19.)