Piše: Volga Švorinić
Slikovnost: Charles Burton Barber

Ima ih svakojakih, malih, velikih, džepnog formata. Doveli smo ih sa dvorova, stepa, glečera, planina, a neki su baš „naši“, „patentirani“. Ima im čistokrvnih, mješanih, dugodlakih, kratkodlakih, „čelavih“. A različitih su i naravi … Ono, po čemu su isti, bez izuzetka, jest odanost i ljubav koju nam pružaju kad im za to damo priliku. Obogaćuju naše živote, uče nas kako se bezuvjetno voli, vjeruje i prašta. A bome i rade „krvavo“ za nas: brinu o slijepima, čuvaju stada, otkrivaju zle ljude i opasne proizvode koje smo namjenili uništavanju drugih suplemenika. Vole nas do smrti, oplakuju ako „partimo“ prije njih i doslovno su u stanju umrijeti od tuge za nama.

Kažemo da je pas najbolji čovjekov prijatelj i jest. A što smo mi njemu?

Ponekad najbolji prijatelji, uzvraćamo ljubav, svijesni da su tu našim izborom, odgovorni.

Nerijetko, međutim, mi smo mu najveći neprijatelji. Da samo spomenem zločin „znanstvenih“ ispitivanja u kojima ih koriste za okrutne i za njih fatalne eksperimente. Da spomenem kako ih zbog hira i materijalne dobiti neki zlikovci treniraju za krvave, gladijatorske borbe. Da spomenem, neobuzdanu „dječicu“ koji ih čereče, pale, utapljaju…Da spomenem frustrirane mutante, koji svoju mržnju prema životu iskazuju trovanjem pasa…

Koliko god ovo gore navedeno, jest okrutno i za svaku osudu i kaznu, sve je tu jasno i počinitelji su ponekad kažnjeni.

Na djelu je zločin nad zločinima, o kojem se govori, ponekad nešto i napiše, od kojeg se „diže“ kosa na glavi i puca srce, svim divnim volonterima u psećim azilima, koji se uz , ostale muke, obraćaju apelima institucijama i svima nama, a zaduženi i plaćeni za to čine premalo, ako išta…

Zločinci su sami vlasnici pasa, koji ih, kad god im to „puhne“ izbacuju iz kuća, automobila, brodova … kad bi mogli, valjda bi i iz zrakoplova …Čine to tijekom čitave godine, ali drastično tijekom ljeta, kažu volonteri, da bi mogli na godišnji bezbrižno … Koje li ironije … ti isti su, nerijetko, udomljavali pse po nekim vrlo zahtjevnim, osobnim kriterijima odabira … između ostalih upadljivo čest razlog je bio da „djeca imaju ljubimca“ , da bi ih zbog posve sebičnih, a u odnosu na pse, trivijlnih razloga izbacili iz svojih kuća i života … ne i iz srca, jer ih u srce nikad nisu ni primili…

Svjedoci smo brojnih izgladnjelih, ožednjelih, prestrašenih, očajnih, najboljih čovjekovih prijatelja, koji danonoćno lutaju ulicama svih naših gradova, dok se njihovi vlasnici odmaraju na nekim morima ili jezerima, bez grižnje savijesti.

Sve ovo napisah, potresena svakodnevnim slikama tih divnih stvorenja koje su ljudi osudili na smrt za uzvrat ljubavi koju su im psi poklonili…Ali priča nije samo sentimentalne naravi.

Postoje zakoni koji štite kućne ljubimce i kažnjavaju one koji im nanose zlo. Pa tako postoji i zakon za one, koji ih udomljuju, a potom izbacuju iz kuća. Po zakonu, već niz godina, svi psi, koji imaju vlasnike, moraju biti čipirani … čip sadrži sve podatke o psu i vlasniku. Pas, kojeg sam osobno udomila, bio je čipiran i izbačen iz kuće, na veterinarskom fakultetu su mu kontaktirali vlasnika, koji ga natrag nije htio … ništa nisu poduzeli, a na moje pitanje zašto, odgovor je bio: kad bi sve takve tužili….ostalo je na meni, da ga tužim osobno. Ja sam psa udomila, nisam tužila prijašnjeg vlasnika, jer to košta i dodatno iscrpljuje, to bi trebao po dužnosti činiti netko drugi. Ovom prilikom postavljam nekoliko pitanja:

1. Tko je dužan tužiti vlasnike čiji se podaci znaju
2. Tko je zadužen kazniti ih prema slovu zakona, novčanom i/ili nekom drugom kaznom
3. Tko je zadužen, pritom mislim na ministarstvo i resor, da taj proces kontrolira

Pod dojmom aktualnih inspekcija ugostiteljskih objekata i kažnjavanja ugostitelja i za 10 lipa prekršaja, postavljam pitanje, izravno ministru Liniću:

Gospodine ministre Liniću, kako je moguće, da se borite za lipu, a propuštate naplatu tisuća i tisuća kuna. Kad bi naplatili sve novčane kazne, propisane zakonom, za zlostavljanje, zanemarivanje i izbacivanje životinja, sigurna sam da bi to dobrano „podebljalo“ proračun. Ne tražim od Vas suosjećanje sa mukom ovih divnih stvorenja, možda ste zakinuti za tu osobinu, ali sam svjedok da dobro „zagrizete“ kad je punjenje proračuna u pitanju. P učinite onda bareem to, što Vam je, uostalom i dužnost i za što Vas dobro plaćamo.