Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Vicenzo Campi

Volim pod prstima osjetiti podatnost tijesta, volim miris svježe izrezanog krastavca i kopra, uživam u boji jagoda raspoređenih po biskvitu od žutih, domaćih jaja.

Štrudle razvlačim sama, u mojim juhama su rezanci koje sam umijesila i izrezala ručno, a uz kuhanje uglavnom pjevuckam, zapisujem, telefoniram ili čitam.

I sve to vrijeme u meni vreba Lovac na izgubljene okuse.

Tragam za zaboravljenim mirisima kuhinje moje bake i nadam se da će se kao duh iz boce odnekud pojaviti budem li dovoljno strpljiva. Ukus babine šalše tražila sam po najboljim ribljim restoranima, bilo je i vlastitih skromnih pokušaja. Sve uzalud.

A velike li umjetnosti napraviti šalšu reći će neupućeni, malo kapule, malo pome, maslinovo ulje, mrvicu šećera, soli. Eh, da…

Baba je šalšu kuhala u jednoj staroj crnoj teči (koja je poznavala i bolja vremena) na malom rešou, pjevuckala sebi u bradu, i od te pjesme, i od zrelih poma mirisao je cijeli dvor. Onda je napunila moj pijatić od late, sjela sam na skalinu pred kućom i večerala. Poslije polizala prste.

Možda sam sve ovo vrijeme tražila na pogrešnom mjestu?

Možda je tajna baš u onoj teči, starom pijatu i kamenim skalinama? Da nije upravo to glavni začin jela čiji okus pamtim i nakon tolikih godina?

U dobro opremljenim kuhinjama nemoguće je prirediti jelo s dušom jer moderne kuhinje dušu nemaju. Imaju dizajn, moderne aparate i tekuću vodu.

A nju je moja Vitorija morala nositi u sićima s Lokve udaljene desetak minuta hoda da bi uopće mogla kuhati. I kad se sve to zbroji… možda je zato u svim drugim šalšama potpuno izostao onaj slatki, puni okus ljeta na otoku.

Nekako ispada da je ipak sve u duši.