Piše: Marijan Grakalić

Bistu Boška Petrovića vidio sam prvi puta prije nešto više od dvije godine u atelijeru Borisa Leinera u njegovoj kući na Gornjem gradu. Pokrivena prašnom krpom, jer gdje ima kipara uvijek je tu i prašina, stajala je staroj fotelji a izvirivale su jedino one karakteristične čubaste usne kakve je Boško imao. Dok dolje ispod nas bruji Zagreb na kraju ljeta pa ljudi sada tamnih tijela još podmazana jadranskom solju hrle kroz gužve po ulicama pred početak školske godine i novog ciklusa nedaća i sreća, reče mi kako je bistu nedavno završio. Gledam je s pažnjom jer je Leiner izvrstan kipar i portretist što se vidjelo odmah kada je napravio biste Johnnyija Štulića i Arsena Dedića a sada ih je naravno još i više. Vrlo detaljna i načinjena tako da dočarava i karakter osobe bista je spremna za izložbu. Šteta je, pomislim, što je grad Zagreb ne postavi u atrij bivšeg Omladinskog centra u čijem je podrumu Boško još od 1989. godine držao svoj jazz BP klub i gdje smo svi zalazili zbog druženja, glazbe i njegove neposrednosti.

Ovih dana bista Boška Petrovića izložena je u jednom od bitnih mjesta za domaći i europski jazz, u istarskom gradiću Grožnjanu. Iako je ona već i prije bila jednom pokazana javnosti, točnije na prošlogodišnjoj izložbi Leinerovih radova u Starogradskoj vijećnici u Ćirilometodskoj ulici gdje je stajala odmah do biste Marije Braut inače Boškove dobre prijateljice, Grožnjan je moguće i najbolje mjesto za nju.

Kao prvo, opet se pokazalo kako se manja mjesta s većom pažnjom odnose prema kulturnim i umjetničkim veličinama kojih više nema. Naime, Grožnjan koji je bio jedan posve napušten gradić nedaleko zapadne obale Istre 1965. godine postaje grad umjetnika. Prepušten je slikarima, kiparima, glazbenicima, pjesnicima i svima onima koji su uglavnom snagom svojih nadahnuća i dosjetljivošću od njega napravili jedinstveni autorski ambijent. Umjetnost je tu preobrazila zapuštene domove i pod vodstvom umjetnika Aleksandra Rukavine počele su se raditi izložbe na otvorenom od kojih su neke kao što je to Ex-tempora postale tradicionalne. Potom se pojavila i glazba i pjesništvo i grad je počeo živjeti kao umjetnička kolonija s jedne strane izolirana zidinama a s druge otvoren prema duhu i njegovim vrijednostima.

Boško Petrović je Grožnjan otkrio daleke 1969. godine i odmah se u njega zaljubio. Ubrzo je tu pokrenut Međunarodni kulturni centar Hrvatske glazbene mladež gdje i danas svakog ljeta dolazilo na stotine mladih glazbenika i njihovih učitelja da bi susreli i družili, učili i zajednički stvarali. Boško Petrović bio je avangardna pojava u svemu pa i u radu s mlađim kolegama na koja je prenosio svoja znanja i vještine a kasnije se i družio. Bilo je to u doba kada nisu postojali sustavni jazz seminara ili radionica kao danas. U to vrijeme Boško je tamo okupljao ponajviše one nadarene mlade glazbenike i s njima svirao kako bi potom, 1999. godine pokrenuo i festival ”Jazz is back” koji je s pravom dobio i dodatak nazivu ”B.P.” (Boško Petrović).

Ovaj je festival 2009. godine proglašen najboljim malim europskim jazz festivalom, iako je njegovo značenje kao i uloga ljetne škole jazza nesaglediva. Ona je gotovo organski povezana i sa Jazz orkestrom Hrvatske glazbene mladež kao i sa njezinom jazz akademijom.

Moguće je kako su još i danas nesagledive posljedice koje je svojom tektonskom pojavom u svijet jazza unio Boško Petrović. Donekle o tome govori i činjenica kako je Austrijski kulturni forum ustanovio instituciju stipendija Boška Petrovića koje se upravo na ljetnoj školi u Grožnjanu dodjeljuju najboljim mladim glazbenicima.

Postavljanje statue Boška Petrovića u Grožnjanu prigoda je da se iskaže zahvalnost umjetniku na mjestu gdje je često stvarao i volio svirati, i to upravo na način koji nije od toga različit – jednim jedinstvenim umjetničkim radom.