Oproštajno pismo – “Mili moji, kuda koji!”

Hrvatska već je dugo Orwellova životinjska farma na kojoj preživa, tako da jedva preživljava, ona vrsta čovjeka koju je Tuđman (sa svojeg stajališta ispravno) krstio stokom sitnog zuba

Nakon gotovo dvadeset godina, ovo je prva kolumna ove vrste i sasvim jednaka posljednjoj. U tome nema moje volje. Kako se to veli o Bogu: Čovjek snuje, Novac odlučuje!

Nadnaslov kolumne* uzajmljen je godine 1994. kod Choderlosa de Laclosa: To je upravo naslov njegova epistolarnog romana o praktikama francuskog plemstva (Les liaisons dangereux). Pa i ja sam pisao na temu »naši poznati«, koji su u neku ruku naše »novo plemstvo« : Kako jedni drugima kradu rublje, novac i djecu. Laclos našao je svojega cara u Napoleonu; ja svojega Napoleona, unatoč silnoj ponudi početkom devedesetih prošloga vijeka, u rasponu od Vrapča do Pantovčaka, nisam našao. De Laclos postao je Napoleonov general, a iz čiste pakosti izmislio je haubicu. Ja pak s našim generalima nisam bio usrećen. Nisam mogao mirno gledati kako generali nastaju od šofera, instalatera vodokotlića i onih koji naganjaju afričke urođenike za korist francuskih gospodara. Uopće, skoro ništa u devedesetim nije me baš moglo oduševiti. Jasno sam vidio, u smislu Krležina uvida, kako se truju narodni bunari. Čudio sam se beskrajnoj gluposti čak i na strani onih koji su ponešto u životu pročitali, čak su i napisali, a odjednom su povjerovali kako je, eto, došla njihova ura. Tek su rijetki među njima učinili karijeru, a bilo bi bolje da nisu. Čudio sam se i čudim se i danas beskrajno, svima onima koji su bili pomislili da je nacionalistička revolucija, u paleti mogućih revolucija, baš ona prava, to jest njihova; da je ono što se ispodogađalo u prostoru bivše zajedničke domovine uistinu za ljude. Pojmio sam dosta rano da se radi o onoj vrsti revolucije nakon koje svi su ljudi jednaki, a neki su to naročito. Hrvatska već je dugo Orwellova životinjska farma na kojoj preživa, tako da jedva preživljava, ona vrsta čovjeka koju je Tuđman (sa svojeg stajališta ispravno) krstio stokom sitnog zuba. Tu se vlada lasom, pištoljima, raznovrsnim ucjenama, a već najesen možda, vodenim topovima. Daleka nam se i naivna čini Orwellova 1984!

Ljubazno pisamce iz uprave Novog lista, kojime se dvjema rečenicama prekida suradnja od skoro 20 godina, zateklo me oko 65. rođendana. Punih 20 godina ispisivao je Sainte-Beuve svoja »Ćaskanja ponedjeljkom«, i te su kozerije (Causeries du lundi) zbilja izlazile ponedjeljkom, kao i moja kolumna, sve dok se nije skrasila u subotnjem prilogu Pogled.

65. je i inače godina u nekom smislu prijelomna. Za većinu, ako nisu akademici (svoje šanse za ulazak u HAZU ocjenjujem prilično skromnim), ako nisu nobelovci (svoje izglede za tu nagradu smatram u zadnje vrijeme umanjenim), te ako nisu Bandićev kadar, tojest ako nisu na neki drugi način besmrtni, ta godina označava nešto kao početak društvene smrti. Svakako je to vrijeme, pače krajnji je čas, za neke bilance u životu; to su pak pitanja, tko sam ja to bio, što sam radio, kao i ono Kantovo: Čemu se mogu nadati?

Pa eto, opisat ću sada, u dopuštenom prostoru, kako sam ja u životu teško promašio, a kako sam bio blizu potpunoj sreći.

Po svoj prilici, najpotpunije sam bio sretan (za to moraš biti, barem donekle, još dijete), igrajući nogomet. Elem, jako sam volio naganjati loptu. I tako nas je jednom pokupilo s ulice: talenti iz predgrađa, u ovom slučaju trešnjevačkog. Počeo sam igrati, kao sub-junior, za zonaša Špartu. Bojim se da taj klub, kao i toliko toga u mom životu, više ne postoji; bojim se da taj klub nije imao nekih nekretnina a da bi bio zanimljiv pravim igračima. U Šparti stajao sam dobro: centarfor. Bio sam nada kluba, zvali su me na tribinama Crni. Tu sam nadu, kao i većinu sličnih nada polaganih u moju malenkost, iznevjerio. Sportska ozljeda prekinula je moju karijeru, te sam kopačke objesio o klin. Kakva greška! Kakvo pomanjkanje upornosti na pravom tragu!

Pa sam onda eto pisao. Bolje i ne spominjati: devet knjiga odabranih nedjela kod naklade Prometej. Neke od napisanih stvarčica progone me i danas, iako ih je malo tko čitao – tojest, progone me upravo zato.

Danas mislim, kakva je to samo bila glupost: ostaviti ONAKVU karijeru! Onakvu slavu i novac o čemu danas sanja svaki momak iz predgrađa, od brazilskih favela do Trešnjevke: milijun eura tamo, milijun amo…za par nogu, k tomu ne ženskih. Čemu se trapiti učenjem, derati klupe, pisati molbe, dati se gnjeti i tlačiti za siću, kad se, umiješ li dobro opaliti mješinicu, smiju milijuni u čvrstome?

Da imam razloga ovako se tjeskobiti, potvrdit će mi ova anegdota:

Kada je Meša Selimović krajem sedamdesetih godina napuštao Sarajevo, u sarajevskom »Oslobođenju« osvanuo je tekst s otprilike ovim zaključkom: »Ako smo pregrmjeli Repčića, MOŽEMO I BEZ SELIMOVIĆA!« Tako je derviš još jednom umro.

Za one koji ne čitaju »Sportske novosti«: Srebrenko Repčić bio je nogometaš koji je iz »Sarajeva« otišao u »Crvenu zvezdu«! To je, ali, bilo bolno. Zamislite samo što bi se u Rijeci dogodilo da Mamić kupi riječkoga centarfora? Trolejbusi bi stali, sirene počele bi bolno zavijati… Da u riječkoj luci imade brodova kao nekada i oni bi se dali čuti. Teško mi je i pomisliti na tako nešto strahobalno.

»Niste Vi skupi, već je ‘Novi list’ siromašan.« To je eto obavijest koju sam dobio iz Uprave. »Novi list« bio mi je u protekla dva desetljeća važan. U devedesetim jedino mjesto gdje sam smio ponešto reći što bih inače morao povjeriti nekoj rupi u zemlji: da su u cara Trajana kozje uši i pileća pamet. Iz sentimenta prema novinama koje su me u neku ruku azilirale, dužnost mi je reći sljedeće: Ako moj odlazak može pomoći »Novom listu« da pregrmi svoje siromaštvo, onda odlazim mirna srca. One koji su me čitali molim da pokušaju naći preostale tragove mojih javnih aktivnosti – jer ja sam sada potpuni privatnik – na nekim drugim mjestima. U šezdesetšestoj godini života prekasno je da ruku zamijenim nogom. Ne kanim baciti pero u trnje, kao što sam svojedobno ovjesio kopačke. Premda, znao sam zabiti gol! Propustio sam priliku istinske slave. No sad je kasno žaliti za prolivenim mlijekom.

Pozdravljam sve svoje čitatelje, pa i one koji se s onim što sam ja pokušavao objasniti nisu slagali. Onima koji su mi prijetili, nažalost anonimno, zahvaljujem što me nisu smaknuli. Sad sam eto »u miru«, tojest u mirovini. Choderlos de Laclosu nije dano počivati u miru; tako da se nikad ne zna. Njegov je grob raskopan a kosti su mu bačene u more: odvažni osvetnici za njegovu slavu bijahu poslenici jedne konzervativne revolucije koja je vratila na tron dinastiju Bourbona. No, literatura Choderlos de Laclosa sve ih je nadživjela.

Do čitanja! S. Šnajder
(Novi list, subota 27. 7. 2013., “Pogled”)