Piše: Marijan Grakalić
Fotografija: Ognjen Karabegović

Poetika umjetnosti Borisa Leinera (1957) višeznačna je i uzbudljiva avantura koja kroz se kroz njegovu glazbu već odavno etablirala kao nezaobilazni oslonac naše pop-kulture dok se u svom kiparskom nastupu ističe uvjerljivim radovima, originalnom dosjetljivošću i perfektnom izvedbom. I simbolički i stvarno kiparstvo ovog umjetnika važno je svjedočanstvo prijeloma epohe u kojoj živimo jer svjedoći o kontinuitetu i univerzalnosti umjetnosti koja se prepoznaje u situaciji pobune i nemirenja sa prevladavajućim i često nametnutim obrascima medijskog ili kulturnog života. Leinerova kiparska poetika tako ima u nas rijetko je viđenu dimenziju otklona i i bunta koja plijeni jednostavnošću i premješta nas bliže uvidu i doživljaju ukupne društvene i povijesne promijene koja je na djelu.

Za sada se kiparski radovi Borisa Leinera mogu razvrstati u tri odvojene i zasebne tematske ali i stilske kategorije, a svaka je od njih ovdje predstavljena vrijednim primjerima. Prva od njih odnosi se na društvenu i kulturnu metamorfozu postojećih društvenih i kulturnih ikona i ideala, a koju pokazuju skulpture jednostavnom igrom pretapanja ili preobrazbe klasične forme u apstraktnu, u cjelini ili djelomično, a što naglašava potresenost vremenom i izrastanjem stranih, neprijatnih ili već prije nadmašenih misaonih i duhovnih ideala. Tu Leiner kiparski posve odudara od zgrčene i uvriježene kolotečine hrvatskog i regionalnog kiparskog svijeta, igrajući se sa formom i plastikom kipa, nastoji na jednostavan način nadmašiti potrošene uzore i osvjedočiti novine koje u jednom pogledu ipak zadržavaju bitne elemente klasičnoga kiparstva, a s druge koketiraju sa novim tendencijama umjetnosti iako u njih ne ulaze nit na mala nit na velika vrata.

U djelu ”Ugašeni šampion” kipar stvara simboličku predstavu koja kako svojom kompozicijom tako i značenjem otvara raspravu i prikazuje izmjenu praznine i i onog velikog vremena u kojem naše malo vrijeme, životni vijek, predstavlja tek jedan zvuk koji neminovno nestaje u prošlosti. Dijakronoično značenje bubnja koje svojim vibracijama doseže tajanstvenu mitske točku svijeta izgubljeno je u modernom svijetu, pa čovjek umoran i podbočen na desnu ruku, nezainteresiran za bit, tek apatično sjedi na artefaktima potrošenih rituala. U istoj perspektivi značenja spajanja mitskog i stvarnog nalazi se i njegova predstava skulpture ”Jalove plesačice” izvedena u bronci. Stilizirani lik žene sa neispunjenim otvorom na trbuhu pretpostavka je posvemašnje izlišnosti onog gotovo kozmički pretpostavljenoga ”pupka svijeta” i originalnoga erosa danas zbijenog pod često reklamnu dogmu konzumerističke estetike. Ovo kiparsko istraživanje prikrivene neprebolnosti koja nas okružuje i koje često nismo svjesni nastavlja se nizom radova od kojih narko-erotski motiv označuje flourecentno zelena skulptura ženskog lika ”Zrče” koja je tako iste boje kakvom postaje i sperma nakon stajanja. Antologijski rad u ovom ciklusu jest skulptura ”Omladinka s mobitelom” izliven u aluminiju. Razvedeni ženski lik na rolama koji ujedno pleše, vozi i telefonira dok zrači bezbrižnošću ujedno dočarava dojam čitavog jednog kibernetskog svemira koji se u njoj dodiruje sa svakodnevnicom i otvara pitanje da li je život uopće još moguć bez brojnih tehničkih naprava koje ga podržavaju i kojima se istodobno robuje.

Drugi značajni smjer kiparstva Borisa Leinera čine biste i reljefi u kojima se on ističe kao rijetko dobar portretist. Predmet njegovog interesa su naše kolege, umjetnici i mahom glazbenici, također osobe od kojih se neke i svakodnevno susreću. Spomenimo biste Marije Braut, pokojnog Boška Petrovića, Johnija Štulića, Pere Kvrgića, Drage Diklića i Arsena Dedića kao one u kojima je očito ne samo pogođen izgled i izraz već se u njima vidi i onaj intiman odnos kojeg autor potvrđuje superiornom izražajnošću i plastičnosti radova.

Treći i završni kiparski izraz kojeg susrećemo kada se radi o kiparstvu Borisa Leinera tiče se klasične skulpture koja ponekad koketira sa tradicijom hrvatske moderne a što je posebno naglašeno u brončanoj skulpturi ”Pjesnici”. Pri tome očito je snažno nadahnuće ženskim tijelom koje je prisutno u čitavom nizu radova. Erotičnost i poznavanje ženskih oblina, ponekad izražavanje linijama koje evociraju oniričnu senzibilnost i mekoću, dok se pak drugi puta slijedi živi primjer u svakom detelju, potvrđuju kako žensko tijelo i njegov uzor u umjetnosti Borisa Leinera nemaju nikakav drugi nadomjestak. Posebno se opčinjenost ženom i njenim atributima vidi u liku izvedenom u bronci koji prikazuje ”Veliku Majku” koja raširenih nogu stoji nad maskom bačenom na tlo. Ova monumentalna minijatura moguće je najbolja skulptura ženskog lika nastala u Hrvatskoj posljednjih desetljeća vraćajući se ujedno ka onom izvoru slutnji gotovo mitskih dimenzija života s kojima smo i započelii ovaj kratki prikaz Leinerova kiparstva.

Ono što karakterizira ukupan kiparski rad umjetnika Borisa Leinera jeste težnja da se njima nadomjesti i posvjedoči ona opća kriza principa nade i nove osjećajnosti nastala prijelomom povijesti i padam u dogmu konzumerističke estetike. Iako se medijski u široj javnosti sam umjetnik ponajprije predstavlja likom legendarnog bubnjara kultnoga benda novog vala – Azre, Leiner i ovaj put svojim rukama, no ne palicama i udaraljkama, kroz svoj kiparski rad provlači senzibilitet onog čuvenog fantoma slobode koji odavno zrije u duhu čitave naše generacije. Radi se o dobrodošloj i izvornoj lakoći izražavanja umjetničke zbilje što nadrasta tek puku maniru vještine pa se kroz prijelom stvarnog i nestvarnog pronalazi čitav jedan simbolički i autentični osobni kozmos koji odiše autentičnim i originalnim uvidima i rješenjima.

Na kraju zaključimo kako je Boris Leiner upravo zahvaljujući svojoj kiparskoj poetici, uz rijetke slične primjere, jedinstveni fenomenu suvremene ikonografije naše kulture.