Zlatko Martinko: Vjetar i ja hitamo na istu stranu.
Piše: Zlatko Martinko Svaki glas, poneko slovo, tih šapat iza prozora vagona, obrisi lica, neki nejasan pokret – to udara…
Piše: Zlatko Martinko Svaki glas, poneko slovo, tih šapat iza prozora vagona, obrisi lica, neki nejasan pokret – to udara…
Piše: Lucija Nalis Plašim se ljudi koji se prave da se ništa nije dogodilo. Ljudi koji se nastavljaju smješkati, prijateljski…
Kao što znamo, hrvatsko je kazalište rođeno bez prave očevine to jest bez teatarskih predaka u pravom smislu riječi te…
Zdravo! Ti puna radosti! Ljudima jednom stajat ćeš pred očima, Ko znak mira, ko izvor utjehe. Imat ćeš mjesec pod…
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.