Piše: Snježana Banović

U davno diletantsko doba, hrvatsko je kazalište, iako polako i mukotrpno ipak nalazilo put do struke i publike kreirajući pritom važne povijesne trenutke koje se i danas pamte. Za razliku od ove današnje mega-krize koja ga guši i u kojoj su sve strane koje o njemu odlučuju paralizirane kaosom, bezakonjem, netransparentnosšću i sukobom interesa, davne 1840. učinjen je povijesni iskorak. Iako je u Zagrebu već pet godina postojala solidna kazališna zgrada i nekolicina nacionalno zanesenih domaćih dramatičara iliraca, nije bilo domaće glumačke trupe, glumiti – bilo je sramota. Zato ni poziv za glumce koji su “vješti u ilirskom jeziku” objavljen 1839. u Danici nije urodio plodom – na njega se nitko nije javio – ali borba za nacionalno kazalište koja će trajati punih dvadeset godina time je definitivno započela. U pomoć je priskočila Ilirska čitaonica koja je pozvala u Zagreb jednu doista šaroliku “glumačku grupaciju” – bilo je to novosadsko Leteće diletantsko pozorište koje u tom trenutku gostuje u Pančevu.

Glas o njima dobila je Čitaonica od svojih istaknutih članova Ljudevita Gaja, Dimitrije Demetra i Vojislava Babukića preko potporučnika Ivana Šimatovića koji je kao mjerač carskih šuma tada boravio u regimenti u Petrovaradinu, a kojem je Gaj u svojoj Danici povremeno objavljivao pjesme pa je preko njega gostovanje i ugovoreno. Dalje je išlo glatko: Gaj je Šimatovića povezao sa zakupnikom gornjogradskog kazališta Börnsteinom koji je ispočetka negodovao oko visine svote za Novosađane, ali su oni konačno bili voljni pristati na istu svotu koja je plaćana članovima zagrebačke njemačke družine. Inzistirali su Novosađani na što bržem angažmanu je je najveći problem bio s glumicama – “hoćeju da se udajedu, i jedna se već udala, ali srećom za jednog aktera od istog društva” pa Šimatović Gaju piše “neka se žuri onaj gospodin koji hoće pogodbe snjima da čini.” Napokon, u travnju 1840., objavljen je prvi Proglas o narodnom kazalištu (potpisao ga je grof Janko Drašković) u kojem se zagrebačko građanstvo obavještava o dolasku “društva kojega bi članovi izvan njemačkog jezika i naški znali i tim načinom bar po jedan komad svakoga mjeseca u našem domorodnom jeziku igrati mogli”. Konačno, u Petrovaradinu je 19. svibnja 1840. potpisan ugovor u devet točaka između desetoro Novosađana (8 glumaca i dvije glumice) i opunomoćenika čitaonice Ivana Šimatovića, ujedno prvi pravni akt u povijesti hrvatskoga kazališta.

Novosađani su u Zagreb stigli potkraj svibnja te su odmah, sukladno ugovoru i primili prvih dvjesto forinti u srebru koliko je iznosila njihova polumjesečna plaća, a prethodno su im podmireni i troškovi puta u istom iznosu. Sveukupno su primili do kraja svoga boravka u Zagrebu još 400 forinti. Svota je to koja se na kraju pokazala nedostatnom već i za pokriće njihovih osnovnih troškova za vrijeme boravka u Zagrebu pa su se morali zaduživati na sve strane te je većina napustila Zagreb ostavivši iza sebe dugove po zagrebačkim gostionicama i trgovinama. Jer, u Zagreb nije došlo samo desetoro glumaca, s njima su putovala, a poslije i nastupala, i njihova djeca (Mala Petrović i Marković mlađi). Uskoro družini pristupila i jedna Zagrepčanka, “gdjica Štajn”. Svi su, po prilično prepotentno nekorektnim zapisima Heinricha Börnsteina, uglavnom bili “propali studenti teologije i prava koji su glumački način života i gladovanja pretpostavljali svakom drugom” i koji su nalikovali na razbojnike Karla Moora koje je “po češkim šumama novačio u razbojnički bataljon”, ali isto tako svi su odreda “bili lijepi i stasiti momci u baroknim slavenskim narodnim nošnjama.”

Što se ženskih članica trupe tiče, stanje je izgleda bilo mnogo gore jer je “po njihovom izgledu, govoru i vladanju bilo jasno da su nekad bile konobarice u kakvoj seoskoj krčmi, a već na prvom pokusu bilo je jasno da su jedva sposobne za sasvim sporedne uloge.” No, bez obzira na njihove (ne)sposobnosti, Börnstein je itekako bio zadovoljan, navala na blagajnu bila je iznimna, prodavano je više ulaznica nego što je bilo mjesta u Kazalištu.

Prva predstava, u izvođenju Domorodnoga teatralnoga društva (kako se u skladu s ugovorom trupa u Zagrebu preimenovala) održana je 10. lipnja 1840., bila je to junačka igra Ivana Kukuljevića Sakcinskog Juran i Sofija, prvo dramsko djelo izvedeno o Zagrebu na štokavskom narječju prije koje se govorio svečani prolog Ivana Mažuranića. Bio je to pravi trijumf, svečanost “kakovu je varoški teatar na Markovu trgu rijetko kad poslije i u svjetlijim svojim danima doživio” Kako je izvjestio časopis Croatia “oduševljenje prepune kuće se ne može opisati. Družina je, ovjenčana slavom uz “ushićenje našeg općinstva” potom nastupala u Sisku pa opet u Zagrebu te se napokon, nakon dvomjesečnog boravka u Karlovcu vratila u lipnju 1841. u Zagreb te ojačavši ansambl s domaćim snagama (čak dvadesetak novih članova), izvela u jesenskom dijelu sezone još dvadeset predstava, neke od njih, kada su to vremenske prilike dopuštale, i na otvorenom, u vrtu kuće Fuchs (Lisinski) u Ilici. Sveukupno su na repertoaru imali čak 50 naslova te su tijekom 18 mjeseci (iako su ugovor prvotno potpisali na dva mjeseca) imali oko 200 nastupa. Tko će danas odigrati ulogu “mjerača carskih šuma”?

(Fragment iz nove knjige Snježane Banović. “Kazalište krize”, izlazi na jesen kod ‘Durieuxa” u uredništvu Nenada Popovića)