Piše: Edit Glavurtić

Iz kuće smo izašle u mrkli mrak, tek tu i tamo tišinu bi presjeklo kukurikanje prvog pijetla. Na nebu mjesec, i sjajna Danica, na leđima ruksaci.

Drhturile smo od zime kad smo se priključile procesiji, ali brzi hod nas je ugrijao.

U blizini Andautonije, odjednom na istoku iz zemlje iskoči užarena sunčeva kugla, magla nad poljima, i sve brže podizanje plamene lopte.

U Ščitarjevu nas dočekaše rimski legionari, i dobar doručak, a zatim je uslijedio naporan dio puta, dionica autocestom, duga dobrih desetak kilometara, bez zaklona i zastajanja. Nakon što smo je prešli, javio se bol u nogama, sunce se podiglo i upeklo, kolona od dvije tisuće i tristo ljudi razbila se na manje grupice, jer svatko ima svoj ritam hodanja.

Kad smo osjetile da više ne možemo, oko Kašine smo se dio puta povezle, jer srećom, obje smo u godinama koja su nas oslobodile od svakog dokazivanja.

Zatim osvježenje, pa nastavak opet pješice, u drugoj obući, na drvenim nogama.

Lijepo je bilo osjetiti se dijelom velike hodočasničke obitelji, jer s koje god točke na zemaljskoj kugli ljudi krenuli, uvijek je isti cilj; sila veća od čovjeka, i potreba da joj se pokloni i zahvali… i usput možda ponešto shvati.

Kako god naporan put bio, trenutak dolaska, a mi stigosmo oko pet poslijepodne, uvijek je pun ganuća, radosti, i nekog neobjašnjivog olakšanja.

Zdravo! Ti puna radosti!

Evo me, tu sam da Ti kažem hvala, a dalje neka je sve u Tvojim rukama.

Svatko na svoj način, a ja tako, jednostavno, u dvije rečenice.

Ali zamišljam kakav bi prizor bio kad bi se na trenutak materijalizirale zahvale, molitve i želje hodočasnika, i ukazale se nad našim glavama kao blistava duga.

Kao dobro željno utjehe, umorno željno predaha, puno koje zahvaljuje ili naprosto trenutak u kom ljudsko u čovjeku pruža ruke prema visinama.