Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Profesor Baltazar

Jako sam se radovala polasku u prvi razred. Mama mi je lijepo objasnila kako će mi u školi biti krasno- učiti ću slova pa ću sama moći čitati svoje slikovnice, crtati ću i steći divne nove prijateljice i prijatelje. Računanje i matematiku nije spominjala.

Nakon nekoliko dana shvatila da mi nije baš tako jako zabavno kako je obećala, a k tome se još moralo svako jutro ustati prije sedam, pa sam pitala koliko još dugo trebam ići u tu školu? Kad mi je rastumačila, i kad sam shvatila moje se nemoćno ogorčenje izljelo u gorke suze, osjećala sam se kao da me netko gadno nasamario i namamio u klopku iz koje mi nema izlaza.

Srećom pa se dječje suze brzo suše, i već nakon nekoliko dana sam se pomirila sa sudbinom. I premda uvijek odlična učenica (da baš ne kažem štreberica), ne mogu reći da sam ludovala za školom, praznici su mi u svemu ostali najdraži dio.

Gledano današnjim očima priča jest smiješna, ali osjećaj nije.

Dobro ga pamtim jer se ponavljao i kasnije, bez obzira na okolnosti, moju odraslost ili nedoraslost, uvijek jednak.

Ogorčena bespomoćnost, da sam greškom upala u klopku bez izlaza, i da će proći još puno vremena prije nego se situacija promijeni, a krila su mi odrezana, i mojim životom upravlja netko drugi.

Ali iz osjećaja identičnoga školskom, i rješenje je bilo identično.

Najprije bih gorkim suzama zalila tužnu i nepravednu sudbinu, jer smisao za dramatiku nikad mi nije nedostajao. Zatim bih jednostavno čekala… i vremenom bi sve došlo na svoje mjesto, i čak se povremeno završavalo dobrim ocjenama, baš kao i u školi.

Čovjek je biće prilagodbe, vrijeme sve stavi na pravo mjesto pa se na kraju navikneš čak i na školu. A da bi paradoks bio veći, ja danas mislim da nema veće radosti od učenja, i boljeg ulaganja od ulaganja u dobro obrazovanje, i od onih dana zapravo nikad nisam prestala učiti, tragati, čitati, raspravljati, uvijek okružena knjigama i gomilom papira.

Jao, jao, a da sam tek voljela školu gdje bi mi danas bio kraj?