DOK JE MUZIKA VRIŠTALA

sjedio sam u fotelji i imao sam
dobar pregled nad situacijom:
tri žene i tri muškarca.
žene su bila bijesne,
a muškarci
su bili nemoćni u vezi sa tim.

muzika je vrištala iz zvučnika
i crno vino je nestajalo
i osjećaj da bilo što vrijedi je nestajao
dok su žene
bijesno
vježbale naglasak
nad svojim nemoćnim muškarcima.
tema je bila rad i radni odnosi
i sve na tu šemu,
a ja sam klimao glavom
i pravio sam se da razumijem nešto
što nikada nisam razumio: a to su bili
rad i radni odnosi.

onda su na red došle knjige
i tu se je očekivalo od mene da kažem
nešto određeno o tome,
ali – ispalo je
da se moje mišljenje
ne poklapa sa njihovim.
i tako je to i inače bivalo:
gotovo mi nikad nije uspijevalo
da pogodim mišljenje
koje je osjećala ta većina.

i onda je jedna rekla:
”topla piva me tjera na pišanje
a hladna piva me tjera na sranje!”
i potpuno očekivano:
većina se je složila sa njom…

ta što je to rekla
zamalo je prije dosta godina
postala moja žena
ali, život je ipak odigrao tako da je ona sve ove godine
pišala i srala
uz neke druge tipove.

ispraznio sam flašu
i druge nije bilo
i pitao sam se što će se sada dogoditi.

i dogodilo se je ono što se obično događa
u takvim situacijama: nije se desilo ništa.
osim što su muškarci
poljubili svoje žene
i odveli ih
u noć.

(Milan Fošner, Užasno vam je dobro, zar ne?
Zagreb 2005., slikovnost: Mio Vesović)