Pisac i zvižduk vole se trajno. Nije to tako samo na Bukovcu, postoji i ostatak Zagreba kojeg prati isti udes. On se prepoznaje u liku i djelu pisca Zvonimira Milčeca, koji naravno neće odustati od toga da sve i svakog drži u neizvjesnosti. Naime u onom davnom Zagrebu kojeg više nema i gdje smo ostali s onom jednom nogom koja tvrdoglavo odbija ići naprijed, svako je frtalj imal neki svoj zvižduk. Znak raspoznavanja. Trnje iz melodije dona Klara, Trešnjevka iz filma ”Zvižduk u osam”, a Bukovac pak onaj svoj o kojemu je Zvonimir napisao ponajbolji roman za djecu u Hrvata. I plemenit dakako. Zato jer je u njemu najvažnije ono što je oduvijek postojalo ovdje u gradu našeg odrastanja i života, a to je prijateljstvo.

Takav je i Zvonimir Milčec (3. rujan 1938), cijeloživotni pisac i novinar, prijatelj i suputnik grada kojeg voli i koji na stranicama njegove literature poprima dodatnu dimenziju života u kojoj otkriva svoje tajne i priča priče, istodobno ne skrivajući ništa a opet mameći na to da se govori i više. A o Zagrebu nitko i ne govori toliko i tako kao on, apsolutni je prvak u objavljenim podliscima i kolumnama o Zagrebu po novinama i časopisima i tv-emisijama. Ponovo se tu vraćamo životu starih kavana, oživljavaju u njegovim riječima otišli pisci i prijatelji u crticama i pričama, susreću divne dame, gradski čudaci ali i heroji, obični ljudi i duh podneblja koje nadilazi svaku pojedinačnu priču i kao živa krv kola duhom Zagreba i njegovih ljudi. Zvonimire, sretan ti rođendan! (Marijan Grakalić)

Naslonjač i bicikl gledaju se mrko!

Piše: Zvonimir Milčec

Prijatelji me drže čudakom. Priča se kako nema šanse da netko kod Milčeca dvaput nađe isti interijer! A to je zbilja i istina da sam po tom pitanju malko pomaknut, kad me tak često spopada želja da radni stol pomaknem s jedne na drugu stranu sobe ili da ga barem zavrtim oko osi. Sa stolom je u zadnje vrijeme primirje jer mi je soba dobila dva nova stanara.

To je novi kućni bicikl, koji su mi djeca povoljno kupila, samo da se riješim starudije, koju sam toliko žlajfal da je cviljenje starog krampa probijalo uši ne samo ukućanima, nego i cijelom susjedstvu! Naslonjač je stari, malko izlizan, ali originalan antikni, a susjedni antikvarijat u Jurišićevoj formira i susjedsku cijenu. I nudi otplatu u ratama ako treba. U kupnji presuđuje prijatelj i kolega književnik Alojz Majetić. Sa svojom stotkom žive vage, uvaljen u fotelju, smjesta otkriva kako debelo tapecirani rukonasloni upravo mame na listanje omiljene lektire. I kako je upravo takav komad mebla sve potrebniji u našim godinama (vršnjaci smo). A iz vremenske razdaljine javi mi se požutjelo sjećanje. I razlog više za kupoprodaju s gospođom Jelačić iz susjednog dućana.

“Prošlost na prodaju”. Tako je naslovljena jedna od mojih prvih kolumna otprije točno pedeset godina, iako “Narodni list” 1958. za riječ kolumna, naravno, još ne zna. A takve autorske tekstove nazivamo podlistak, feljton, okvir. Ili po vrsti pisma – kurziv. Tadašnji poslovođa “Antikvarijata” u Jurišićevoj, kupcima i prodavačima starina, dobro je poznati, legendarni Pučar.  “A gospon Pučar iz tog nesvakidašnjeg dućana, kultnog mjesta u gradu, gdje se svaki dan dvokratno prodaje i kupuje povijest, odgovara na najintimnija pitanja onih koji prodaju i onih koji kupuju. Rješava sve probleme iz šume godina, umjetničkih stilova i slikarskih škola, te njihove utjecaje na formiranje cijena u dinarima.

I uvijek podvlači onu trgovačku, i to je samo trgovina! Što starije to skuplje. Prosim i moj naklon, gospon Pučar” (citat iz Narodnog lista 1958.)…

Dvije novosti i krajnosti danas, pedeset godina kasnije, u mojoj radnoj sobi svakako su naslonjač i kućni bicikl. Nešto poput mrkve i batine. Jedan nudi svoje pogodnosti za protezanje i otezanje s poslom, a drugi traži da me pomakne s mjesta i zaposli mišice. Između dviju krajnosti, hvatam se, naravno, laptopa, u koji ukucavam ovu jubilarnu kolumnu…

(Izvor. Fakat, kolumna Zvonimira Milčeca iz ”Jutarnjeg lista”, Zagreb 2008. godine)