Piše: Emir Sokolović

Kako ostati na čelu, a pri tom ništa ne mijenjati?! Za takvo što najbolje se prisjetiti priče o žabi koja se stavi u lonac s hladnom vodom i polako zagrijava do rasprsnuća. Za razliku od žaba ljudima treba samo ponavljati ili da ne može biti bolje ili da ima i gore. U oba slučaja se osujećuje odvažnost jedinke da počne da se umrežava u cilju (ili samo želji) da se takvo stanje promijeni. Da bi izišli i u životno polje podcrtat ću kako su ovdje politikanti nekoliko puta ponovili tezu da će penzije kasniti stoga što određeni subjekti nisu uplatili obaveze. Prvo slušanje bi izazvalo energično negodovanje protkano psovkama; drugo i treće jetke opaske i poslije četvrtog i petog opetovanja to postaje pravilom. Da ne kazujemo kako penzionisanju predhodi rad (da pojasnim zbog politikanata: prvo se uplati pa se dobije), a o tomu da su vladine institucije pri tom najveći dužnici…

Ali ne mogu ni oni baš sve. I segment po segment ostajemo bez sredstava za bilo koji socijalni aspekt. A malo je onih koji uspijevaju da u samoći ogledaju svijet. Potom se otvaraju dveri. Ništa ne traže. (Nećemo da kažemo iz razloga što su uzeli sve što su mogli…) Te prodaju ono što je jedino što nam preostaje: nadu i vjeru da će sutra biti bolje. Lakovjerni, zaogrnuti lažnom toplinom, ne uspjevaju da prizovu umu kako od postanka vremena nikada nije nestalo tog sutra; svaki dan ima svoje sutra. I trajanje…

Ali ni o tomu ne žele da kazuju jer im imponuje da su ubjeđenja kako su bogomolje pune zbog teološkog osvještemka i posljedica gušenja identiteta gdje je vjerska sloboda ostala u formalno-pravnom okviru kao zagarantovana. Bilo bi uistinu lijepo da je tako. Ali zbog finansijskog orobljavanja i grabeži čelnika postajemo ponosni na svoje lidere koje uz slavodobitan osmjeh preponosno otvaraju još jedan lanac narodnih kuhinja kao najsavršeniji vešeraj (u kom se ne pere veš) i gdje odlazak u bogomolju omogućava da mali čovjek sretne u istoj ravni velikog i gdje mu ovaj ne smije da okrene leđa kao što čini dok napačenog stvora pušta da nedogledno čeka na prijem kod sekretarice. I tada ima ono sutra koje se ne može izlizati kao ni nada koja se svesrdno i besplatno dijeli.

Kamo sreće moje bogomolj(k)e da je bar 15% među vašim ziđem onih koji su čuli za termin etika ne bi slavodobitni osmjesi puni samopoštovanja (od strane drugih i obzirom da je u pitanju demo(n)kratija strahopostovanja) otvarali lance narodnih kuhinja već hotela sa što više zvjezdica. Ali gdje bi onda bila moć?!