Piše: Silvija Šesto

– I da nisi više upadala u riječ kad govore odrasli! Uvijek pitaš neke gluposti! – Liličina mama se trudila vikati što tiše. Tete u dućanu ispred kojeg se događala ova scena kimale su glavama. Nije mi poznato zašto.
– Ali, mama… – Lilica je bila na rubu plača. Osjećala se osramoćeno i jadno.
– Opet…Vidiš! Ja ne mogu dovršiti rečenicu, a ti opet upadaš… – vjetar je Liličinoj mami sasvim pokvario frizuru. Lilici se činilo da se i vjetar razljutio, ali njene su se kečkice sasvim pristojno držale.
– Teta Marina i ja imale smo vrlo važan razgovor. Shvati, vrlo važan.
– Vrlo važno! – Lilica je prikupila snagu, jer je trenutak prije toga ugledala tetu prodavačicu kako joj namiguje. Shvatila je to kao podršku, znak da se suprotstavi mami, jer…
– Mama!
– Evo je na, opet! – mama je bezuspješno pokušavala popraviti frizuru.
– Mama! – Lilica je podviknula.
– Reci i idemo! – mama ju je zgrabila za ruku.
– Ja, mama, znam što je važno. Ali i ja sam tebi htjela reći nešto važno. Uopće te nisam ništa htjela pitati.
– Da? – mama je zastala i čekala.
– Htjela sam ti reći, ovaj, htjela sam ti reći da ti je puk pukla čarapa! – mama je krenula tražiti, uzdizala je jednu, pa drugu nogu, osvrtala se…
– Na lijevoj nozi, sa strane – uputi je mirno Lilica.
– Stvarno – mama potvrdi. U glasu joj se osjećalo kajanje.
– I da znaš, mama, ja ne pitam gluposti – doda Lilica.
– Dobro, dobro – mama krene i povuče Lilicu.
– I da znaš, mama, pokvarila ti se frizura – doda opet Lilica.
– Ah – uzdahne mama. – Danas mi nije baš neki dan…
– Ni meni – zaključi Lilica. Do kuće nije progovorila ni riječi.