Knjiga Williama Klingera i Denisa Kuljiša “Tito: Neispričane priče” temeljeno je na do sad nedostupnom, originalnom materijalu te širokom uvidu u netom otvorene arhive Kominterne. Nakon tolikih knjiga i dokumentarnih filmova koji se u posljednje vrijeme bave Josipom Brozom Titom, svaki novi pothvat zahtijeva ozbiljno opravdanje, ali ovo djelo ne ide u red efemernih nastojanja jer donosi fundamentalni preokret u percepciji toga povijesnog lika.

Do sad se objašnjavalo da je Josip Broz od opskurnog agenta “Valtera”, postao “Tito”, maršal Jugoslavije, stekavši prominentnost tek u nacionalno-oslobodilačkom ratu. Rat je, naravno, prijelomno razdoblje njegova života i karijere, ali autori jasno pokazuju da se on još 1940. etablirao kao najvažniji eksponent Moskve na Balkanu i u Zapadnoj Europi pruezevši partijsku mrežu i u Italiji, Austriji, Grčkoj i Albaniji. U ratu je od toga stvorio vlastitu vojnu i političku strukturu, izveo revoluciju i stvorio vlastitu državu, suprotno željama Londona i Moskve, te odmah razvio nedogledne ambicije oko svoje buduće pozicije u poslijeratnom poretku u Europi, gdje se komunističku utjecaj protezao sve do Atlantika…

Kako je Tito dosao na vlast i zašto? Kronologija rasvjetljava sve. Titova pojava na političkoj sceni – 1924. odnosno njegov trijumf na VIII konferenciji zagrebačkih komunista 1928. koincidira s ključnim razdobljem Staljinova uspona i afirmacije. Pošto je izašao s robije 1934. Tito ulazi u strukturu aparata Kominterne. Na Balkanu, Staljin ima kao glavni cilj razbijanja Jugoslavije, na čemu se radi od trenutka kad je s podrškom iz Moskve osnovana Hrvatska seljačka stranka (HSS), a upravo će Tito razbiti KPJ tako što ce ustrojiti samostalne komunističke partije u Sloveniji i Hrvatskoj 1937. godine.

Nakon velikih iskušenja, Tito dobiva mandat sekretara gotovo likvidirane KPJ u rujnu 1939, nakon izbijanja Drugog svjetskog rata koji još nije bio zahvatio i Sovjetski Savez. Tada, 1940. na V zagrebačkoj konferenciji, od posljednje funkcionalne KP u Evropi stvorena je borbena, agenturna organizacija čije se ingerencije protežu po čitavoj fašiziranoj Evropi. Tito je formirao ekipu sposobnu za izvršavanje najzahtjevnijih zadataka u uvjetima totalitarne represije. Napad na Sovjetski Savez mijenja u potpunosti stratešku sliku i Tita prisiljava da započne ratne akcije protiv okupacijskih vojski koje su s proljeće 1941. osvojile i raskomadao Jugoslaviju. Sile Osovine razbile su Jugoslaviju na više okupacijskih upravnih oblasti, a Titova KPJ ostala je jedinstvena što je jugoslavenskim komunistima dalo stratešku prednost u rukovođenju oružanim otporom. Najzad, priznanje koje njegova gerilska centrala dobiva sa Zapada 1943. prisililo je i Staljina da postupi na isti način i 1944. u Titov štab u Drvaru dolazi sovjetska misija koja, zapravo, uključuje Titovu partizansku vojsku u istureni sustav sovjetske radio-mreže na istočnom Mediteranu. Tito tako i u Staljinovim očima opravdava maršalski čin stavljajući zauzvrat samonikli partizanski pokret pod njegovu kontrolu. Drvarski desant Tita vodi pod okrilje Britanaca koji će štititi njegov novi glavni stan na Visu. Na Visu će se tako po prvi puta glavne savezničke strane naći na okupu – tu su vrhunski operativci Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza, upravo ljudi koji su kreirali blokovsku podjelu Europe, svijeta i Hladni rat koji će uslijediti. Kad je Hladni rat završio, 1990. nestalo je i Titove političke tvorevine koja ju je iznjedrila.

Knjiga otvara još jednu nerazjašnjenu temu: po završetku Beogradske operacije 1944. koja je odlučila ishod rata na Balkanu, Tito I dalje samoinicijativno djeluje na strateškom planu. On se 1944. već našao u otvorenoj, vojnoj konfrontaciji sa Zapadom u Grčkoj, a tu će njegovu stratešku inicijativu, koja se manifestirala i tršćanskom krizom, osujetiti samo Staljinovo izopćenje 1948. godine…

Po uvjerenjima i po formacijskom rasporedu Tito do 1943. pripada moskovskoj komunističkoj internacionalnoj organizaciji, u kojoj je gradio položaj sve od 1934. kad je uključen u moskovsku povjerljivu mrežu, odnosno od 1924. kada je stupio u jugoslavensku Partiju. Ona je kao i sve druge druge funkcionirala unutar kominternovskog poretka, koji uz reprezentativnu političko-ideološku internacionalnu administraciju, sadrži enkavedeovsku operativu.

U ovoj vizuri, njegova “profesionalna biografija”, njegov CV, dobiva konačni oblik i smisao. Više nego itko, njegov uspon determinira Staljin, ali kad su se sukobili, Titopva je Jugoslavija opstala, a raspala se svjetska komunistička centrala, štab međunarodne prevratničke organizacije – ako je Tito bio Staljinov čovjek u Beogradu, Hruščov je bio Titov čovjek u Moskvi.

Promjena perspektive u knjizi Klingera i Kuljiša urodila je potpunom revizijom interpretacije, što je zapravo san svakog povjesničara.
Tome je uvelike pridonijela činjenica da je glavni junak ove priče bio izrazito tajnovita ličnost i tek u trenutku kad se otvaraju tajni arhivi gotovo svih obavještajnih organizacija što su djelovale na ovom prostoru, po prvi se put može pristupiti dekonstrukciji Titova mita. No, dok se kao povijesni lik on tako kontekstualizira, paradoksalno, samo se uvećava njegov osobni značaj. On je toga vjerojatno bio svjestan kada je izjavio da će o njegovoj ulozi suditi historija, što je u prvim desetljećima nakon smrti 1980. zvučalo neuvjerljivo, zamalo groteskno, ali danas ta ocjena poprima ozbiljnije konotacije. Ako je već jedan ovakav publicistički pothvat mogao polučiti historiografsku reviziju, jasno je da sustavno proučavanje povijesti Titove Jugoslavije tek predstoji. (Izvor: Nezavisnenovine.com)

Izborr iz knjige “Tito: Neispričane priče”

5. Boljševik Georgijević

Proleter kojega je kadrovirala Moskva

Ta je 1928. godina presudna u Titovoj karijeri. Počinje munjevit uspon nezadovoljnog baušlosera kojega je sindikat, nakon što se posvadio s poslovođom, odmah postavio za sekretara metalaca Zagreba, a ubrzo i za “celu Hrvatsku”. Nakon što je herojski poveo štrajk “kod Hamela” – u radionici od petnaestak radnika kojom je upravljala majstorova udovica – postao je organizacioni sekretar partijske organizacije Zagreba, najjače u Jugoslaviji! Njegovo napredovanje u masovnim organizacijama vezanim uz partiju ima, međutim, svoje objašnjenje.

Znamo da je tada uspostavio vezu s Moskvom, gdje je Staljinova kadrovska mreža upravo preuzimala vlast u Lenjinovoj partiji boljševika-revolucionara. Tito nikad nije objasnio razlog svog momentalnog uspona. A upravo te godine tajanstveni Vladimir Nikolajevič «Sakun», kao izaslanik Kominterne obilazi partijske organizacije u Jugoslaviji.

Na tajanstvenog moskovskog gosta, zagrebačka je partijska organizacija, za razliku od beogradske, ostavila povoljan dojam. Kadrovirana je, naime, u skladu s potrebama nove, staljinske strategije komunističkog pokreta što predviđa stvaranje jezgra radikalnih aktivista, većinom sindikalno organiziranih željezničara, bravarskih i obućarskih kvalificiranih radnika. Tako nastaje «proleterska» organizacija koja ulazi u konflikt, poduzima subverzivne akcije i izaziva ulične sukobe. Napušta se agitacija u širokom društvenom miljeu, uključujući djelovanje preko lijevo angažiranih umjetnika (kulturkampf), znači rad u masama, u čemu su dominirali intelektualci koji od sada postaju nepoželjni. Nedostaje im, naime, tvrdoće, a ionako su otprije poznati policiji. Broz je dobio priliku. Postao je organizacioni sekretar zagrebačke partijske organizacije, Mjesnog komiteta.

Tko ga je mogao preporučiti?

Karlo Štajner svjetski je poznat po ispovjesti logorskog zatočenika “7000 dana u Sibiru” (1971.) koja je izašla prije Solženjicinova “Arhipelaga Gulag” (1973.), ali isprva nije prevođena i publicirana na Zapadu, jer jugoslavenske vlasti nisu htjele izazvati aferu koja bi narušila odnose sa Sovjetskim Savezom.

Štajner je austrijski Židov rođen Beču, gdje se kao mladi grafički radnik 1919. pridružio Komunističkoj omladini Austrije. Postao je član njenog Centralnog komiteta. Kad je u Jugoslaviji donesen Zakon o zaštiti države i zabranjena Komunistička partija koja prelazi u ilegalnost, Štajner je upućen u Zagreb kao instruktor. Od 1922. do 1931. godine rukovodi partijskom tehnikom, što znači da je bio zadužen za veze i financije, odnosno da je pripadao strukturi kominterovskog OMS (Odjela međunarodnih veza). Kad je u Zagrebu provaljena partijska tehnika, odlazi u Pariz, a zatim u Beč (gdje je navodno ranjen u antifašističkim demonstracijama) i naposlijetku u Berlin, što su sve ključni punktovi sovjetske agenture. Prelazi naposlijetku u Sovjetski Savez 1932. godine. Tu je uhapšen u čistkama 4. novembra 1936. i optužen kao “agent Gestapoa”, zajedno s jugoslavenskim kadrovima Filipom Filipovićem i Antunom Mavrakom, s kojima je bio povezan radeći o OMS-u. Da je pripadao toj specifičnoj strukturi koja je imala nadzor nad mrežama Kominterne u svijetu, povjerio je Štajner Predragu Matvejeviću, koji je napisao pogovor njegovoj knjizi sibirskih svjedočanstava. Matvejević to pouzdano prenosi u svom recentnom djelu “Istočni epistolar” (VBZ Zagreb, 2013., str. 28).

Dvadeset godina Štajner je proveo na robiji u Sibiru, a 1956. jugoslavenski ambasador u Moskvi, Veljko Mićunović, Titov povjerljivi emisar kod N. S. Hruščova, pomoći će mu da dobije izlaznu vizu i preseli se sa ženom u Zagreb, gdje je zatim živio trideset i pet godina, do smrti 1991. godine.

Matvejević spominje kako je “Tito navodno zamolio da potraže njegova druga iz mladosti, Karla Štajnera: našli su ga među preživjelima i pustili…”

Što je bio OMS?

“Stvorili smo svjetsku mrežu stalno dislociranih agenata koji su funkcionirali kao oficiri za vezu između Moskve i nominalno autonomnih komunističkih partija Evrope, Azije, Latinske Amerike i Sjedinjenih Američkih Država”, napisao je Valter Germanovič Krvicki (pravim imenom Samuel Ginsberg), koordinator sovjetske zapadnoevropske agenture koji je 1937. prebjegao na Zapad i objavio knjigu “U Staljinovoj tajnoj službi: Bivši šef sovjetske obavještajne službe u Zapadnoj Evropi razotkriva ruske tajne operacije” (Harper’s Brothers, 1939.).

Jubica Kao rezidenti Kominterne”, objašnjava Krvicki, predstavnici OMS-a držali su u zavisnosti šefove komunističkih partija zemalja u kojima su bili stacionirani. A obični članovi, pa ni svi rukovodioci, nisu pritom uopće znali za te predstavnika OMS-a, koji su odgovarali Moskvi iako nisu izravno sudjelovali u partijskom radu.”

Ukratko, predstavnik OMS-a bio je na izravnoj vezi s Kominternom, što znači da su se viši funkcioneri koji su donosili odluke o izboru kadrova na rukovodeće položaje, mogli poslužiti njihovim uvidom u lokalne prilike. Prvi je kadroviran Andrija Hebrang, hrvatski Židov iz Virovitice, a godinu ili dvije poslije njega, Josip Broz Tito.