Piše: Edit Glavurtić

Zaobilazim zamke koje neprimjetno a podmuklo kradu vrijeme.

Televiziju rijetko gledam. Ograničila sam i vrijeme pred monitorom kompjutera.

Čak izađem na kraju prvog čina kazališne predstave ako osjetim da se dosađujem. I nije da za to vrijeme radim bogzna što pametno. Možda prošetam večernjim ulicama, razgovaram s nekim, popijem čašu vina, pročitam koju stranicu knjige, ili pjesmu. Radim nešto što mi daje osjećaj da sam u tom trenutku živa i prisutna.

Čudna je to s vremenom… imamo razne aparate koji nam pomažu da poslove obavljamo brzo, dakle, štedimo vrijeme. I onda u tom ušteđenom vremenu gledamo sapunice i živimo tuđe izmišljene živote.

Zašto ne svoj vlastiti? Punim plućima, u zamahu? Kakav god on bio!

Ionako prebrzo prolazi!

Čini mi se kao da sam na vrtuljku koji se neprestano okreće, a događaji lete mimo mene velikom brzinom. Smjenjuju se godine, ljudi, putovanja, proslave, proljeća, rođendani i ispraćaji i sve je nalik slici uhvaćenoj u oku u trenutku leta, visoko, brzo i nezaustavljivo. Zato pohlepno sakupljam mrvice vremena i grabim koliko god mogu, da traje, traje i ja u njemu.