Piše: Mate Kapović

Neoliberalizam, kao moderna inkarnacija teorije slobodne trgovine i slobodnoga tržišta, počinje u razdoblju nakon 2. svjetskog rata djelovanjem Friedricha von Hayeka i njegova društva Mont Pelerin. Primat poslije preuzima Milton Friedman i njegova čikaška ekonomska škola. Neoliberalizam je do 1970-ih bio prisutan samo u akademskim krugovima, no nakon toga se probija u stvarni svijet (iako treba voditi računa o značajnim razlikama neoliberalizma u teoriji i praksi), javljajući se kao odgovor na veliku krizu kejnzijanske ekonomije. Neoliberalna je politika kao eksperiment uvedena u Čileu nakon što je ondje Augusto Pinochet 1973. proveo državni udar i nametnuo krvavu diktaturu. Friedman je o tome govorio kao o čileanskom čudu, iako je to bilo u potpunoj opreci tvrdnjama zastupnikâ neoliberalizma kako liberalizam u trgovini ide ukorak s demokracijom i društvenim slobodama. Ulazak neoliberalizma na svjetsku scenu par excellance događa se pobjedom Margaret Thatcher na izborima u Velikoj Britaniji 1979. i pobjedom Ronalda Reagana u SAD-u 1981. Nakon toga se utjecaj neoliberalizma širi po čitavu svijetu, u nerazvijenim zemljama pogotovo putem utjecaja programa strukturalnih prilagodbi, MMF-a i SB-a, pri čem neoliberalne reforme postaju uvjetima za kreditiranje siromašnih zemalja. Utjecaj se neoliberalnih ideja širi i u razvijenim zemljama, na razne načine (primjerice, glavni je razlog ulaska Švedske u EU bila želja švedske poslovno-političke elite za uvođenjem neoliberalnih reformi), a konačnu pobjedu odnosi padom istočnoga bloka i raspadom socijalističkih režima oko 1990. Tada je, 1989, John Williamson i skovao naziv washingtonski konsenzus za „standardni paket neoliberalnih reformi“ i tada se doista moglo činiti da je Margaret Thatcher bila u pravu kada je rekla There is no alternative. 1991. je Sporazumom iz Maastrichta neoliberalizam kao doktrina institucionaliziran i u EU, a tada dolazi i do nastanka tzv. Trećega puta, tj. pristanka socijaldemokracije na neoliberalizam, koji utjelovljuju Clinton, Blair, Schröder i njihovi sljedbenici kao Mbeki u JAR-u ili Cardoso u Brazilu. Tako dolazi do skretanja ljevice udesno i do nestanka prave opozicije neoliberalizmu jer se nekadašnja ljevica svodi jednostavno na neoliberalizam s ljudskim licem. To objašnjava činjenicu da se mnogim građanima zapadnih demokracija čini da nema prave razlike između politike tzv. lijevih i desnih stranaka. Sve to što rekosmo se može primijeniti i recimo na nominalno lijevu hrvatsku stranku SDP. S vremenom utjecaj neoliberalizma kao da u nekim područjima opada – na teorijskoj razini mu se, unutar sustava tj. unutar kapitalizma, primjerice suprotstavlja svojevrsni neokejnzijanizam tj. novi intervencionizam, koji predvodi Joseph Stiglitz, a javljaju se i drugi obraćenici poput Jeffreyja Sachsa, negdanjeg neoliberalnog gurua. U praksi se određen pad utjecaja vidi u slabljenju primjerice MMF-a (koji pokušava iskoristiti trenutnu financijsku krizu za ponovno jačanje svoje uloge), kao možda i u artikulaciji anti- tj. alterglobalističkoga pokreta nakon Seattlea 1999. iako je i taj pokret s vremenom pomalo splasnuo. No sve to ne znači puno. Neoliberalni je način razmišljanja još uvijek ostao ukotvljen u sve pore društva.

Neoliberalna doktrina zastupa slobodno samoregulirajuće tržište i trgovinu kao idealan način organiziranja ekonomije. U praksi se, dakako, potpuna deregulacija nigdje nije mogla provesti te se neoliberalizam u praksi zapravo uvijek primjenjuje samo do određene mjere, koliko to objektivne okolnosti dopuštaju (npr. koliko to dopušta pritisak odozdo), a zapravo je općenito pravilo bilo da se neoliberalne reforme provode vrlo diskriminacijski, prema interesima – jedna pravila za velike korporacije, druga za obične ljude (to je načelo socijalizam za bogate, kapitalizam za siromašne, koje se bjelodano vidi u sadašnjoj financijskoj krizi), jedna pravila za bogate i moćne zemlje, druga za siromašne i slabe zemlje (npr. prve smiju imati subvencije u poljoprivredi, druge ne iako se neoliberalizam u teoriji žestoko protivi svakom obliku subvencije, tj. miješanju države u gospodarstvo), jedna pravila kad sve ide po planu, a druga kad zagusti (upravo se svako malo događaju nacionalizacije i državne intervencije u gotovo svim kapitalističkim zemljama ugroženima krizom iako su u doba kad nema krize takve stvari anatema u neoliberalizmu) itd. Neoliberalnu ekonomsku politiku karakteriziraju među ostalim deregulacija (smanjenje poslovnih propisa radi postizanja bolje „poduzetničke klime“, lakšeg protoka kapitala itd.) i liberalizacija (otvaranje granica, ukidanje zaštitnih mjera tj. carina itd.), privatizacija (pretvorba društvenoga i državnoga u privatno vlasništvo, po načelu da je privatno vlasništvo uvijek uspješnije i bolje nego društveno), smanjenje javne potrošnje i socijalne sigurnosti (npr. smanjivanje financiranja zdravstva, školstva, početak naplaćivanja nekih usluga koje se prije nisu naplaćivale – školarine na fakultetima, participacije u zdravstvu, parkiranje itd.), smanjivanje radničkih prava radi lakšeg stvaranja profita (npr. pritisci na sindikate ili zabrana istih, službeno ili neslužbeno; veća „fleksibilnost“ radne snage što zapravo znači lakše otpuštanje radnikâ, povećanje rada na određeno i sl.[1]) itd. Kritika neoliberalizma proistječe iz onoga što je upravo rečeno. Deregulacija uvelike olakšava tržišne manipulacije i spekuliranje što može dovesti do krizâ poput trenutne, a također se koristi kao sredstvo smanjivanja radničkih prava i potpomaganje korporacijama i poslovnoj eliti u ostvarenju profita. Liberalizacija se koristi za ostvarivanje gospodarskih interesa pojedinih zemalja, tj. preciznije govoreći njihovih korporacija, a na štetu gospodarstava slabijih zemalja (pa tako imamo apsurdnu činjenicu da Meksiko, u kojem je kukuruz prvi put u povijesti kultiviran, danas tu istu kulturu uvozi iz SAD-a zahvaljući slobodnotrgovinskom sjevernoameričkom sporazumu NAFTA). Privatizacija se koristi kao sredstvo bogaćenja pojedinaca na račun čitavog društva (hrvatske primjere iz ranih 1990-ih pa i poslije ne treba ni spominjati) kao i za slabljenje nacionalnih ekonomija (pri čem se privatizacije koriste kao sredstvo izvlačenja golemih profita iz tih zemalja, npr. kod nas primjer HT-a, banaka itd.). O smanjenju radničkih prava i rezanju troškova u financiranju primjerice zdravstva ni ne treba posebno napominjati kakve posljedice izazivaju. Neoliberalizam se također kritizira i zbog zadiranja tržišta onamo kamo mnogi smatraju da ne bi trebalo ulaziti (primjerice u zdravstvo i školstvo). Općenito je posljedica neoliberalizma rastuća nejednakost u društvu, koju kritičari unutar sustava poput Josepha Stiglitza smatraju slučajnim nusproizvodom neoliberalizma, a drugi je, poput primjerice Davida Harveyja, tumače kao raison d’être neoliberalizma. Ta nejednakost proistječe iz toga što u okviru neoliberalnog sustava korporacijsko-poslovno-politička elita ostvaruje goleme profite na štetu radnikâ, kojima ne samo da se smanjuju prava i uvode novi nameti, nego im i zarada u pravilu stagnira ili čak pada. Neoliberalizam u pravilu pogoduje samo najvišim slojevima društva, tj. manjini, a sve to na račun većine. Da ne govorimo paušalno, u Hrvatskoj, prema analizi sociologa Zorana Malenice[2], elitu tj. viši sloj čini 10,000 ljudi, srednji sloj čini 600,000 ljudi, a niži sloj 2,8 milijuna ljudi. Posljedice se neoliberalizma najčešće opisuju jednostavnom rečenicom „bogati se sve više bogate, a siromašni sve više siromaše“. Da je tomu tako, dokazuju brojne statistike. Primjerice, prihodi su 1% najbogatijih u SAD-u skočili s 8% 1970. na 15% 2000, a u Velikoj Britaniji s 6,5% 1982. na 13% 2000[3]. Razlika između jedne petine najbogatijih i jedne petine najsiromašnijih na svijetu je 1960. bila 30 : 1, 1990. 60 : 1, a 1997. 74 : 1[4]. 1996. je 358 najbogatijih imalo jednaku imovinu kao 45% najsiromašnijih, tj. kao 2,3 milijarde ljudi, a 1998. je troje najbogatijih imalo više imovine od 600 milijuna najsiromašnijih[5]. Udio je plaća radnika u BDP-u u zemljama članicama G7 prema MMF-u od 1983. do 2006. pao za 5,8%, u Europi prema Europskoj komisiji za 8,6%, a u Francuskoj za čak 9,3%[6]. To da neoliberalizam, tj. politika koja trenutno prevladava gotovo posvuda na kugli zemaljskoj, svugdje sa svojim posebnim lokalnim obilježjima, odnosno u skladu s lokalnim uvjetima i zadanostima, općenito ne radi u korist većine, nego u korist manjine koja je na gospodarsko-političkom vrhu, nije nikakva teorija zavjere. Osim što se to može vidjeti vrlo lako u praksi, pogledate li što se događa primjerice u Hrvatskoj, takve tvrdnje možete naći i primjerice u UN-ovim izvještajima ili, kao kuriozitet, čak i u turističkim vodičima Lonely Planet-a (gdje se o tome, dakako, govori na vrlo praktičnoj razini). Osim toga, takve tvrdnje su vrlo dobro potkrijepljene i statistički, kao što vidjesmo. Neoliberalizam je, u svakom slučaju, osim što je društveno potpuno neosjetljiv i destruktivan, i, čisto ekonomski gledajući, posve neefikasan. Neoliberalna je doktrina doista omogućila velike profite kapitalističkoj eliti, a sve to na račun radništva, no nikakve velike efikasnosti nije postigla. Gospodarski rast u doba neoliberalizma nije uspio nadmašiti čak ni razdoblje krize kejnzijanskog kompromisa u 1970-ima, usp. npr. za Francusku prosječni godišnji rast od 4,10% u 1970-ima prema 1,72% u 1990-ima[7].

U 1970-ima je došlo do velike krize u kapitalističkim zemljama, odnosno do krize tadašnje prevladavajuće ekonomske prakse – kejnzijanizma. Tu je, među ostalim, posrijedi bila i kriza akumulacije kapitala – razina je profita u realnoj ekonomiji postala toliko niska zbog razvoja konkurentnosti i viška proizvodnih kapaciteta da je to dovelo do neoliberalne kontrarevolucije i samim time do kraja kejnzijanskog kompromisa. Način da stopa profita ponovno poraste bio je, među ostalim, pritisak na realne plaće radništva i njihova prava (tj. smanjivanje troškova u tom segmentu, što onda povećava profit kapitalista), bijeg iz realne, proizvodne ekonomije u financijsku ekonomiju tj. spekulacije (gdje je mogućnost zarade bila brža i veća) te seljenje proizvodnje u treći svijet s jeftinijom radnom snagom i manje propisa (primjerice ekoloških) koji također iziskuju troškove. U tri su desetljeća neoliberalizma realne plaće radnika, primjerice u SAD-u, stagnirale, za razliku od golemih profita kapitalistâ[8] unatoč sporu rastu ekonomije. No stagniranje realnih radničkih plaća vodi i do smanjene kupovne moći, što onda dovodi do pada potražnje tj. do smanjivanje potrošnje. A bez potražnje nema ni proizvodnje što onda dovodi do krize realne ekonomije. Da bi se taj problem razriješio – kako ne povećavati realne plaće, ali ipak ne uništiti kupovnu moć stanovništva – dolazi do uvlačenja radništva u potrošnju na dug. Tako se financira potražnja unatoč stagniranju realnih plaća, a također se i ubiru kamate na kredite. Dvije muhe jednim udarcem. Krediti se onda računaju kao sigurna zarada, tj. računa se unaprijed na njihovu otplatu te se na osnovi tih kredita rade daljnji krediti i zaduživanja itd. Međutim, zaduživanje, kao ni rast mjehura, ne može ići u nedogled. Kao što smo vidjeli u slučaju pucanja nekretninskoga mjehura koji se je u Americi napuhavao od početka ovog stoljeća, ljudi više ne mogu otplaćivati svoje kredite (riječ je o tzv. sub-prime kreditima, tj. nepouzdanim kreditima, kreditima danim ljudima koji si ih zapravo ne mogu priuštiti, a sve u svrhu osiguravanja što većeg profita) i dolazi do krize. S obzirom da je riječ o vrlo umreženom sustavu, financijska se kriza iz SAD-a prenosi i u druge zemlje. Banke se i druge privatne kompanije nacionaliziraju da bi ih se spasilo (jer su „prevelike da propadnu“) ili se u njih jednostavno prelijevaju javna sredstva bez praktički ikakvih dodatnih uvjeta, svjetske vođe poput Nicolasa Sarkozyja otvoreno govore o potrebi za novim svjetskim ekonomskim ustrojem, a dojučerašnji zagriženi neoliberali priznaju da je do krize došlo zbog nedostatka regulacije, inače tabua u neoliberalnoj ideologiji. Naširoko se poziva na povjerenje u sustav i na potrebu da se sustav očuva. Ipak, javljaju se i sumnje. Obični ljudi se pitaju zašto se spašava one koji novaca imaju i koji su krizu i uzrokovali svojom pohlepom, dok sve više ljudi primjerice u SAD-u dobivaju otkaze i ostaju bez svojih stanova. U Ugandi se primjerice pitaju kako to da zapadne zemlje sad interveniraju da bi spasile svoje banke dok to isto nisu njima dopustili kada je prijetila propast njihovoj najvećoj banci. Stidljivo se, čak i u mainstream medijima, opet spominje Marx te se javljaju čak i sumnje u sustav kao takav. Kako će izgledati novi svjetski poredak koji se najavljuje (i hoće li ga uopće biti), još nije jasno, ali nekako je teško vjerovati u to da će njegovi ciljevi, za razliku od sredstava, biti različiti[9].

________________________________________________________
[1] U Hrvatskoj je tako u 2005. samo 17% novouposlenih radnika dobilo stalan posao (Vlado Puljiz, „Neoliberalizam i socijalna država“, u: D. Vidović & D. Pauković (ur.), Globalizacija i neoliberalizam. Refleksije na hrvatsko društvo 2006: 128).
[2] Ogledi o hrvatskom društvu: Prilog sociologiji hrvatskog društva, Tehnička knjiga/Golden marketing 2007.
[3] David Harvey, A Brief History of Neoliberalism, Oxford University Press 2005: 16, 17.
[4] Isto, str. 19.
[5] United Nations Development Program, Human Development Report 1996/2 i 1999/3.
[6] Le monde diplomatique, siječanj 2008.
[7] G. Duménil, D. Lévy, “The Neoliberal (Counter)Revolution”, 2005, u: Saad Filho A., Johnson D. (ur.), Neoliberalism. A Critical Reader, Pluto Press : London, str. 16.
[8] Riječima Alana Greenspana (Le monde diplomatique, siječanj 2008.): “očekivao sam i još uvijek očekujem da će doći do normalizacije u razdiobi profita i plaća” jer je “udio plaća u dodanoj vrijednosti na najnižoj razini u povijesti, dok se s druge strane produktivnost stalno poboljšava.” Taj “jaz između slabog porasta plaća i najvišeg profita tvrtki u povijesti povećava strah i odbojnosti, u Sjedinjenim Državama kao i drugdje, prema kapitalizmu i tržištu”.
[9] Da je neoliberalna praksa bar u Hrvatskoj krajem 2008. još itekako živa, vidi se ponajprije po trima stvarima: ne odustaje se od privatizacije brodogradilištâ po diktatu EU; nastavlja se povećanje nametâ i privatizaciju u zdravstvu te se, koristeći klasičnu doktrinu šoka (Naomi Klein, Doktrina šoka, VBZ, Zagreb 2008), najavljuje zamrzavanje plaćâ u 2009.
* Izlaganje s tribine “Kriza neoliberalizma? Neoliberalna ideologija nakon 2008.” 14. studenog 2008. u Zagrebu