Piše: Sanja Šantak

Lijeska se – ponavljam samoj sebi kao da mogu dotaknuti sav mir i sav nemira mora velikog, moćnog i prostranog.

Kao da mogu dotaknuti sav mir i sav nemir u sebi, gdje se i istina lijeska između mora, neba, sunca i mene, nas i svakog od nas. Tamo gdje nas boli i gdje nas iscjeljuje ono od pamtivijeka praiskonsko, ono po čemu je jasnoća dobila ime.

Gledam u more modro i duboko, blistavo.
Gledam u sunce, kroz krošnju drveta iz nekog, tko zna kog vremena.
Gledam u taj dodir sunca i mora i šutim dok se lijeska na suncu. Lijeska se, treperi. Sunce u moru, more u suncu.
Sve je važno i ništa nije važno. A opet važno je sve. Svaki detalj, svaki trenutak i lelujanja krošnje koja gleda more u suncu, sunce u moru.

Hoću li moći osjetiti ove trenutke opet kada mi budu bili potrebni negdje u nekom hladnom sivom danu gradske bezizglednosti dok okružena nerazgovjetnim žamorom čekam u kakvom redu nervoznih ljudi na šalteru drugih, nervoznih ljudi?

Hoću li ih se sjetiti dok ću, možda, u tom nekom redu odsutna buljiti u pod kojim su već tog dana od koračali tko zna koliki koraci odsutnih ljudi?

Hoću li moći čuti maestral?
Hoću li moći osluhnuti treptaj morske pjene na vrhu tek pristigloga vala?
Hoću li moći osjetiti toplinu sunca na mom licu?

Ponovno sklapam oči, kao da želim zadržati svaki trenutak tog treperenja zauvijek. Kao da želim utisnuti sliku vječnog sjećanja na svaki ljeskaj mora, moje utočište i moju utjehu za te neke još ne pristigle dane na kontinentu.

Zima je. U redu sam nervoznih ljudi koji čekaju pred šalterom drugih nervoznih ljudi. Žamor je i jedva dišem u zagušljivom prostoru. Jedva dišem od nemile vijesti koja je čekala a stigla u jednom trenutku tog smrznuta jutra.

Jedva dišem.

Teška mi je torba na ramenu, teška je i vrećica sfrkane ručke oko mog već poplavljela prsta na ruci.
Težak mi je dan.
Sve mi je teško.

Promatram neku ženu nestrpljivu, sređenu, jako poslovnu, umjetno napućenih usana punih dodataka i nečega svačega. Nervozna je i svi joj idemo na živce. Tko smo mi uopće? Od napučenih usana premazanih podštiftom i štiftom ne vidi šalter. Kaj je njoj zapravo? Što je ženama s napumpanim usnama? Ne znam srdim li se na nju ili na sebe. Zbog nečeg desetog.

Promatram pohaban rub jakne na nekoj ženi umornoj od mnogih sličnih dana. Zna li da joj je pohaban rub na jakni?Fućka li joj se?

Gledam rub moje vlastite jakne. I on je pohaban, i fućka mi se. ”I dosta mi je svega”
Ne čujem zapravo žamor koji je oko mene. Nervozna sam a odsutna. Čekam. Mislim o vijesti koja me rastužila tog jutra. I tužna sam, ljuta i nervozna.

Buljim u pod. Siv, hladan, nikakav. Prehodan koracima mnogih ljudi. Buljim, odsutna.

Promatram sivoće poda. Sve je tako daleko. Tako hladno. Statično. U nekom trenutku zabljesne me treptaj, odbljesak nečeg blistavog. Tražim pogledom izvor bljeska. Bio je to tek odraz netom otvorenih staklenih vrata kroz koje je prošla službenica šaltera. Vraćam pogled na pod. Odbljeska svjetlosti više nema. Udaljuje se sve oko mene i približava mi sve u meni. Sve je tu. Tako blizu, sve blista i treperi.

Sklapam oči u žamoru nervoznih ljudi pred šalterom drugih nervoznih ljudi. Osjećam maestra. Osjećam stvarnost. Sjedim ispod krošnje stabla. Predamnom se prostire more, nemirno a mirno, na obali sunca, na obali koju dodiruje maestral.

Negdje na kontinentu, već padaju jesenje kiše. Tako kažu. Negdje na kontinentu već je jesen a još je ljeto, tako se čini ovdje.

Ovdje na obali sunca.