Piše: Marijan Grakalić

Lica na crno-bijelim fotografskim portretima Višnje Serdar izloženih u galeriji ”Urlich” vračaju nas u umjetnički i kulturni život Zagreba sedamdesetih i osamdesetih godina, na ona mjesta u životu grada nejednako zabilježenim i raspoređenim između udesa nad kojim vlada krhka opna od sjećanja i zaborava. Pogled je tu zatečen živim prizorima koji su već odavno prošli i koji baš zato posjeduje onu jedinstvenu ljepotu svojstvenu minulim trenucima što leži u smislu fotografije. Fragmenti nestalog života plijene snagom i atmosferom koja se može doživjeti ponovo i tako nas i nakon tolikih desetljeća s lakoćom uvući u onu zamku umjetnosti gdje nikada ništa nije gotovo ili završeno. Autentične od samog početka, dakle od trenutka svog nastanka, portretne fotografije Višnje Serdar danas su neosporni dio svjedočanstva o zagrebačkom načinu života i njegovim poznatim i nepoznatim licima.

Gotovo svaka od izloženih fotografija posjeduje bljesak nesporne monumentalnosti kakvu nalazimo i u portretima starih majstora fotografije koji njome žele uvećati ili naglasiti osobine lika što ga predstavlja. Tako i kod Serdarice u brojnim pozama ljudi na fotografiji oči i usne kao i lica i šake muškaraca, žena i djece postaju ciljem naših ljubopitljivih pogleda na starim trgovima ili ulicama koje su se već odavno promijenila, na sceni neke zaboravljene predstave pod zastorom od baršuna ili u praznom hodniku kuće kojeg krasi ogledalo. Sve se tu nastoji povezati i snimiti na način da naznači i jednu misaonu elokvenciju koja nikada ne odustaje od traganja bilo da je ono ispred ili iza samog prizora a što je bitno za kontekst urbane umjetnosti. Upravo zato ovdje susrećemo ne samo Zagreb u nekadašnjim proljetnim kišama gdje je dobro imati kabanicu, u vizurama poljane s naslonjačem ili stepenicama na kojima se ljeti igraju djeca i očevi, već nas dodiruje i spleen duha grada odnosno onog autentičnoga mentaliteta sedamdesetih i osamdesetih.

Iako bi trebalo istaknuti gotovo sve fotografije, zadržao bih se tek na trenutak na onoj pokojnog Mirka Račkog snimljenoj u njegovom atelijeru u Voćarskoj cesti kako sjedi u naslonjačuu a iza kojeg se vidi mali dio jedne njegove monumentalne slike biblijskogag motiva. Pokret i upornost, ruke i šake, alati rada i alat genija, naravno, tu su u prvom planu. Osim svih drugih već nabrojanih odlika fotografije Višnje Serdar ova koja portretira tada najstarijega živućeg hrvatskog slikara u njegovim već dobro zašlim devedesetim godinama pokazuje onu bitnu, vedrinu i nadu.

Ta svojstva dobro se vide i u drugim portretima, pa čak i kod onih lica koja su očito bila zatečena ili tek samo sramežljiva. Upravo u tom pogledu danas, 2013. godine, ova malena retrospektiva portretne fotografije Višnje Serdar koja obuhvaća razdoblje od 1973. do 1993. godine pokazuje se izuzetnom. Kako zbog samog svjedočanstva tako i kao podsjećanje na ono čega ima sve manje i što se zaboravlja i nestaje pod ružnim teretom preloma epohe koji nas tišti. Budućnost kao vedrina i nada.