Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Mirko Rački

Na odmor sam ovaj put ponijela sjajnu knjigu, kao da se nekako nadovezala na stanje koje mi je u posljednje vrijeme tako blisko… mirovanje u sebi, upijanje trenutka, i osjećaj da je puštanje jedini put koji čovjeka može osloboditi.

Steve Taylor “Izlazak iz tame” zbir je iskustava ljudi koji su prolazeći kroz različite stupnjeve patnje, straha i tjeskobe doživjeli nešto što bi se moglo nazvati duhovno buđenje i oslobođenje. Pritom, mnogi od njih nisu bili ni u kakvim duhovnim potragama, već sasvim obični ljudi slomljeni životnom krizom. Potpuno različitih društvenih slojeva i obrazovanja, svi u traumi i patnji – nakon gubitka voljene osobe, financijskog kraha, jedni teško bolesni a drugi depresivni ili ovisni, neki toliko beznadni da su pokušali suicid.

Svi su se u jednom trenutku našli na prekretnici, i doživjeli preobrazbu. Pucanje, bljesak, tren kad se urušava struktura normalne psihe, lomi ego, i čovjeka odjednom preplavljuje mir, i stanje oslobođenja.

Nakon tog trenutka ništa više nije isto, kao da su dobili nov identitet, i uskladili se s dubokim dijelom sebe kog ranije nisu bili svjesni, u prirodnom osjećaju lakoće, dobrobiti i zahvalnosti. Sve što je do tog časa bilo važno, prestalo je biti.

Mnogi su promijenili unosne a stresne poslove, materijalni dio priče nije više bio presudan koliko pomaganje drugim ljudima, jer svi su preplavljeni osjećajem povezanosti osjetili da su postali dio nečeg većeg od sebe, na sasvim drugi način doživljavajući i prirodu i ljude.

Suicidni više nisu ni pomišljali na suicid, a ovisnici na alkohol. Misaono blebetanje se utišalo, a umjesto njega se javila snažna prisutnost u sadašnjem trenutku, unutarnji mir, duboko zadovoljstvo u samoći.

Moram reći da su me fascinirala ta svjedočanstva, nevjerojatnom mi se čini mogućnost da čovjek ostane toliko spokojan i miran čak i kad je preko noći osuđen na tešku invalidnost, ili je pretrpio nenadoknadiv gubitak.
Je li to zbog dubine tramue čija težina lomi ego?

Ili su neki ljudi na neki način predodređeni za takve preobrazbe?

Toliko je toga što nikad nećemo znati, ali meni osobno divna je spoznaja da postoji mogućnost odvajanja, puštanja i prelaska u dimenziju u kojoj nema nemira, već samo prihvaćanje, spokoj i odsustvo svakog straha.

Završavam riječima Eckharta Tollea, koji je buđenje doživio u svojoj dvadeset devetoj godini, nakon što je prošao stanje jake depresije, egzistencijalnog očaja, i straha od života i budućnosti.

„Kad god se dogodi kakva katastrofa, ili kad nešto ozbiljno pođe „po zlu“- bolest, invalidnost, gubitak doma, imovine ili socijalno definiranog identiteta, raskid bliskog odnosa, patnja ili smrt voljene osobe ili blizina vlastite smrti – znajte da postoji i druga strana, da vas samo korak dijeli od nečeg nevjerojatnog; od potpune alkemijske preobrazbe neplemenitog metala boli i patnje u zlato. Taj jedan korak naziva se predaja.“