Piše: Romano Bolković

Heimatlos

Riječ Schadenfreude često osjećaju zapadni Nijemci dok gledaju na istočne jer se ona može odnosii na ljude koji su iskusili oba režima, ali im se staljinistički totalitarizam čini boljim od zapadnonjemačke socijaldemokracije, što je nekima sad vrijedno zluradog sažaljenja. Iako su me dobronamjerno prekorili, jer da je Schadenfreude kao zluradi užitak u tuđoj nesreći ipak prejaka riječ kad je riječ o tako tananim osjećajima koji struje između Wessia i Ossia, mislim da mi tekst Dominica Boyera o fenomenu ostalgije i politikama sjećanja u Istočnoj Njemačkoj ipak daje za pravo: on kaže da je za ljude koji ne poznaju Njemačku činjenica da se onima „koji su iskusili oba režima staljinistički totalitarizam čini boljim od zapadnonjemačke socijalne demokracije, podjednako smiješna ali i uznemirujuća. Takvo miješanje osjećaja (humor, ironija, zabrinutost, schadenfreude) izravno podsjeća na nedavne Žižekove rasprave o fascinaciji “postmoderne “radikalne” politike” totalitarizmom, što predstavlja simptom, kaže Žižek, onoga što je potisnula ‘globalna kapitalistička multikulturalna tolerancija’“.

Često sam u zadnje dvije godine ponavljao da je dobar dio nesreće Hrvatske što je ona Ost koji nema svoj West. Hrvati su malograđanski obožavali Zapad: Trst i traperice, Graz i špeceraj, za radnih akcija pjevajući: bolje plesat’ boogie-woogie nego krampati na prugi.

Sjetio sam se toga pišući pitanja za intervju s profesoricom Nadeždom Čačinović; odmah na početku emisije upitao sam je: Mi danas živimo u svijetu u kojemu se činilo da će trijumfirati neoliberalni model … a koji se sada definitivno urušava. Globalna gospodarska kriza izravna je posljedica dotrajalosti neoliberalnoga modela“. Tako je na summitu nesvrstanih u Šarm-el-Šeiku govorio tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić. Na stranu sada što Stipe Mesić misli pod neoliberalnim modelom, pa čak i to jesmo li svjedoci njegove propasti ili ne, je li ta eventualna propast uzrok globalne gospodarske krize ili ne, zanimljivo je primijetiti da u Hrvatskoj protukapitalistička kampanja, koja se ovdje doduše alibira kritikom neoliberalnog modela, traje koliko i obnovljena državnost ove zemlje: u Hrvatskoj nema ničeg samorazumljivijeg od kritike kapitalizma i liberalne demokracije, mada ni jednog ni drugog u njoj nikada nije bilo ni u tragovima.

Ustvari, razumijem likovanja ljudi koji su u poznim godinama svoga života doživjeli krizu kapitalizma pa misle da su njihove boljševičke teorije pokazale konačnu povijesnu ispravnost, no nikako ne razumijem kako to da u Hrvatskoj, toliko malograđanski oduševljenom Zapadom – kapitalizam nikako da uhvati korijena?

Zanimao me je odgovor moje nekadašnje profesorice, pametne, drage žene, mada sam možda mogao odgovoriti i sam sebi jednim drugim mojim pitanjem, onim u kojem sam kazao da je hrvatsko građanstvo definirano jedino njegovim aktualnim odsustvom, ili, kako bi rekao Boris Buden, „realno postojeće građanstvo u Hrvatskoj samo je efekt njegova stvarnog odsustva“. To mjesto namijenjeno neutralnom građaninu, potpuno je prazno. Odnosno, ondje se nalazi građanstvo kao puki socijalni sloj (slučaj), a ne kao osviještena socijalna pozicija koja na temelju jasnih građanskih vrijednosti aktivno suoblikuje društveni život u njegovu moralu, pravu i politici. No, je li možda građanstvo također anakronizam: građanstvo je kategorija industrijskog modernizma, jedan od njegovih glavnih kulturnih i socijalnih institucija. Ali industrijski modernizam je propao. Nema više klasične industrijske radničke klase na nekom teritoriju, pa nema ni njezinog pratećeg elementa, građanske klase. Je li onda uopće relevantno danas govoriti u ovim kategorijama u kojima se mi izražavamo?

Dakle, zanimao me odgovor moje profesorice, ali mi se nekako već unaprijed činilo da je izlišan svaki odgovor, jer ovdje su kapitalizam i liberalna demokracija iščezli i prije no što su se pojavili. U Hrvatskoj, sirotoj, Hrvatskoj, koja je kao djevojačko srce toliko puta osvajana i pustošena, sve to skupa zapravo i nije važno: važan je jedino HČSP i Bleiburg, serije o Titu i Udbi, crveni i crni. Pokušat ću o tom motivu još jednom promisliti, no ovaj put s distance, iz berlinske perspektive: o tom fatalnom hrvatskom crveno-crnom ruletu, u kojemu kuglica, nakon što nam prođe kroz glavu, neumitno pada na nulu. (Doduše, to što nam tane proleti kroz glavu, ništa ne znači: kako je još za Prvoga svjetskog rata primijetio Kraus, čovječanstvu je kugla na jedno uho ušla a na drugo izašla.)

Prenzlauer Berg mnogima je, pa i meni, zasigurno najšarmantnija berlinska četvrt; jednostavnog je opisa: stare zgrade i mladi parovi, koji u kontrapunktu stvaraju fascinantan prizor berlinskog vitaliteta. Prenzlauer Berg uglavnom je građen početkom XX. stoljeća: devedesetih bivajući središtem berlinske boeme, danas proživljava gentrifikaciju, postavši prestižnom adresom ne samo art-scene i noćnoga života Berlina, nego i onih koji su nekoć nazivani mladim urbanim profesionalcima. Ono što je za Berlin Prenzlauer Berg, to je za Prenzlauer Berg Kollwitzplatz, njegova metonimija: lijeno subotnje prijepodne, ugodno zveckanje bešteka u restoranima na uglovima Wörtherstrasse i Husemannstrasse, žagor brojnih jezika i nebrojene mlade majke i dječica što klize na fonu netom restauriranih zgrada, od kojih je tristotinjak u statusu spomenika kulture.

Upravo tu, na uglu spomenutih ulica, nalazio se Cafe de Paris. Iako daleko od Charlottenburga, moje berlinske adrese, taj mi je kafić na Kollwitzplatzu već za prvog posjeta Berlinu postao intimnim gravitacijskim središtem: primjerice, počeo sam prelaske godišnjih doba obilježavati fotografiranjem pred Cafeom de Paris, dokumentirajući naoko sasvim nerazumljivu biografiju. A onda, jednoga sam dana banuo pred svoj kafić i zatekao natpis – Heimatlos.

Valjda je monumentalnost te riječi „bezdomnost“ bila razlogom što nisam oćutio pretjeranu sjetu: eto, proživio sam i svoj prvi berlinski nestanak nečeg meni prisnog i važnog, no Berlin, znamo, nikad nije, nego vječno postaje, i moralo se to i meni dogoditi. Ipak, novi me je naziv kafića ponukao na temeljitije obračune: što je tu na Kollwitzu zapravo iščezlo?

Brain drainu

U Hrvatskoj je odavno nemoguće govoriti o brain drainu, jer ne treba imati puno pameti da bi se iz Hrvatske poželjelo otići. Kao što Krleža i Buden uče, kad se jednom ode, nema povratka: Filip Latinovicz vraća se na Kaptolski kolodvor, no takav kolodvor nikada u stvarnosti nije postojao, i tek je Krležina metafora bezdomnosti, nemogućnosti povratka u napušteni zavičaj. Buden bi rekao i radikalnije: nemamo se kamo vratiti jer nemamo što ni napustiti. Nije tu riječ o egzistencijalnoj bezdomnosti: najljepša metafora za koju znam ona je Venedikta Jerofejeva, o osjećanju nekog nesavršenog blaženstva… kao u utrobi maćehe. Tako se vjerojatno nebrojeni naraštaji osjećaju u Hrvatskoj. Ali ja govorim o esencijalnoj bezdomnosti, onoj s druge strane emotivne, idejne i stvarne emigracije: bezdomnosti osobe koja tek u emancipaciji od domovine uviđa da je njen identitet jednako upitan kao i simbolički univerzum koji je određuje.

Boris Buden bi kazao da su odlasci i povratci „u jednakoj mjeri nemogući, jer to što je dovedeno u pitanje jest samo mjesto subjekta“; ne mogu ne kazati da je upravo to smisao naziva ove kolumne, to famozno moderno stanje u kojem se čovjek kotrlja od središta prema nekom X. U tom smislu Heimatlos je sasvim vedar naziv, kudikamo primjereniji Berlinu no Cafe de Paris: tu smo, u gradu bez središta, u Svijetu koji je izgubio centar, i odajemo se umornim užicima promatranja nebrojenih koji su kao i mi bezdomni, sasvim iskorijenjeni, permanentno dislocirani – ukratko: u Heimatlosu, u Berlinu, čovjek na osobit način shvaća da je kao čovjek – egzilant.

Čežnja za zavičajem koju zgodimice osjetimo, recimo za sunčanih prijepodneva na Kollwitzplatzu, istina je ljubavi: Liebe ist Heimweh, ljubav je nostalgija. Riječ je o posebnoj germanskoj romantici, o onome što Roma i Antika znače romantizmu: čežnju za duhovnim zavičajem, „za univerzalnom Itakom“. Ako je svaka priča, kao i život sam, putovanje, taj povratak u zavičaj, na izvor, put je u Srce tame, kako ga je naše doba opisalo. Valjda stoga ni Buden ne nalazi prikladniju riječ da opiše slutnju te zavičajnosti od one neprevodive riječi ‘unheimlich’. Riječ je o nadnaravnoj jezi koja nas spopada kad se iz ponora duše ono što je jednom bilo blisko i posve prisno, sada vraća kao strano i sasvim tuđe, u povratku potisnutog.

Ne osjećate li se i vi tako kad se danas sjetite domovine? Kao Dr Jekyll koji gledajući u svoju, preneraženo ugleda ruku Mr Hydea. Horror, kako bi kratko rekao Kurtz.

Joschka i Herr Fischer

Put u zavičaj, shvaćen introspektivno, teče kao rijeka, ali kretanje ide od ušća prema izvoru, i kraj je na početku: putovanje u budućnost, put je u prošlost. Srce tame tu je metafora nulte točke pripovijedanja: sve su ostale price samo varijacije te prateme povratka univerzalnoj Itaki. Ovo putovanje u srce Tame ujedno je i put k unutarnjoj svjetlosti spoznaje. Tu spoznaju moguće je nazvati i otkrovenjem, Apokalipsom, pa ne cudi da mi je na pamet pao Kurtz i njegovo famozno: horror! Zaista, tu se može dogoditi da se, kao sto rekoh, osjećamo kao Dr.Jekyll koji, gledajući u svoju ruku, preneraženo ugleda onu Mr. Hydea. U susretu s domovinom možemo osjetiti nadnaravni užas, ponavljam.

Spomen Dr. Jekylla i Mr. Hydea izgleda da je bio amblematski: ne tako davno piljio sam u filmski plakat ponad berlinskog Theatera des Westens razmišljajuci o naslovu „Joschka und Herr Fischer“. Na uglađen način, ipak se tu govori o Jekyllu i Hydeu, o istom a drugom. Mada je Joschka Fischer donedavno bio najomiljeniji njemački političar, ipak je naslov tog podužeg filmskog portreta redatelja Pepea Danquarta aludirao na neku ambivalentnost.

Očito, ovo Joschka sugerira stanovitu prisnost, dok je Fischer već Herr: hoće se kazati, Joschka je jednom predvodio Putzgruppe i bacao Molotovljeve koktele, da bi kasnije postao ministar vanjskih poslova koji alibira prvu intervenciju njemačke vojske nakon Drugog svjetskog rata, onu na Kosovu. Život je ironičan, jer je u biti ambivalentan, dometnuo bi s osmijehom Kundera.

Nitko to ne zna bolje od Hrvata. Nijemci mogu na Joschku gledati čas kao na Kamerada, a ćas kao na Herr Fischera, no Joschka Fischer dosljedna je politička biografija u kojoj jedno ne isključuje drugo. U nas, suvremeni bi Plutarh „Usporedne životopise“ mogao pisati baveći se biografijom jedne te iste osobe bez ikakve potrebe da traži paralelizme u životopisima dvaju odličnika. Biografija svakog hrvatskog političara naprosto je Vitae parallelae. Pogledajmo samo dva najuzoritija, biografije prva dva hrvatska predsjednika.

Dr. Franjo Tuđman bio je u jednom svom životu partizan, komunist, znanstvenik koji se bavio poviješću radničkoga pokreta. U drugom, Franjo Tuđman bio je hrvatski nacionalist, promotor teze o NDH kao autentičnom izrazu državotvorne volje hrvatskoga naroda, konačno autor ideje o oligarhijskoj eliti dvjestotinjak obitelji. Regbi, dva čovjeka u jednom, štoviše, dvije osobe koje bi se oči u oči, da se sretnu, mogle gledati jedino preko nišana.

Stjepan Mesic 1967. sastavljače je Deklaracije o jeziku prozvao kao političke diverzante koji razaraju temelje Jugoslavije. Dva desetljeća kasnije, napisat će knjigu „Kako smo srušili Jugoslaviju“. Sedamdesetih je zbog nacionalističke propagande bio uznik, da bi koncem devedesetih inzistirao na građanskom utemeljenju svoje politike. Antifašist koji je pjevao „Juru i Bobana“, Mesić je sve Srbe u Hrvatskoj zamislio pod jednim kišobranom, poželjevši da put Srbije odnesu i prašinu koju su sa sobom na opancima donijeli.

U Hrvatskoj jedna te ista osoba uvijek ima dvije biografije koje se uzajamno isključuju. Postoji tome valjan razlog: kroz takve osobe hrvatski građanin može sebe današnjeg pomiriti sa sobom negdašnjim, sasvim bezbolno mijenjajući identitet. Tuđman, kao konvertit, bio je medij općedruštvene konverzije iz komunizma u nacionalizam; Mesić je poslužio kao idealni objekt građanske identifikacije koja bi pljačkašima omogućila legalizaciju opljačkanog – osvojivši vlast na obećanju povratka isisana novca, ne samo da u dva mandata Mesić, slijedeći trag novca, nije u Hrvatsku vratio ni kune, nego je u toj dekadi sve što je pokradeno oprano.

Stoga ovdašnje vođe moraju imati komplementarne životopise: da bismo i mi, ustreba li, u podneblju gdje se nitko nije rodio i umro u istoj državi, lakoćom postali netko apsolutno drugi.

Da bi Dr.Jekyll postao Mr. Hyde.

Povratak potisnutog

Kad je riječ o ovakvoj konverziji, prijatelj me je upozorio na neprijepornu činjenicu da su naši konvertiti zapravo lažni. Konverzija, veli, nužno ima i etički i spoznajni učinak: istinski konvertit priznaje prethodnu zabludu, implicirajući da ne može uvijek biti u pravu, dočim su naši konvertiti uvijek bili na pravoj strani. Jekyll i Hyde supostoje paralelno jer jedan drugog ne priznaju, dok su Savao i Pavao međusobno isključivi jer priznaju da drugi postoji. Naš je prosječni konvertit uvijek Jekyll, a Hyde je uvijek drugi.

Proširimo ovu metaforu i na države: jer poput ljudi i države imaju svoje potisnute tajne. Ne potiskujemo ono što se dogodilo mada nismo željeli, nego naprotiv ono što se nije dogodilo, iako smo to željeli, pa je u tom sfumatu naročito zanimljivo sagledati sablasne siluete njemačke podsvijesti: Der Spiegel prošle godine opetovano otkriva suradnju njemačke obavještajne službe i nacističkih zločinaca. Najprije je objavljeno da je Klaus Barbie bio agent zapadnonjemačkog BND-a kodnog imena Adler, da bi ovih dana saznali kako je BND devedesetih uništio dossier o svom doušniku Aloisu Brunneru, revnom suradniku Adolfa Eichmanna. Očito, i povijest ima svog dvojnika; i povijest je ujedno Jekyll i Hyde.

Hrvatska ponekad nimalo ne zaostaje za zemljama zapadnog uljudbenog kruga: pogledajmo samo kako stoje stvari s našom novijom poviješću, viđenom prodornim očima dva osobita svjedoka: bivšeg ministra obrane i bivšeg ministra unutarnjih poslova.

Bivši ministar obrane, stožerni general Martin Špegelj, novinaru je „Feral Tribunea“ jednom davno kazao da su on i general Petar Stipetić, načelnik Glavnoga stožera HV-a, analizirali sve bitke Domovinskog rata, te da su konačno došli do spoznaje kako su sve do jedne plod dogovora zaraćenih strana. O Oluji je pak novinarki Medini Delalić general kazao: „Radilo se o dogovoru. Nažalost, za taj fingirani dio vojska nije znala.“ U povodom 20. obljetnice osnutka Oružanih snaga, umirovljeni je stožerni general Martin Špegelj odlikovan Veleredom kraljice Jelene s lentom i Danicom za zasluge u izgradnji i zapovijedanju Oružanim snagama. Očito, Republika Hrvatska pristaje na analizu generala-inspektora Martina Špegelja, i Domovinski rat konzekventno tumači kao – dogovorni.

Bivši ministar unutarnjih poslova, Josip Boljkovac, na pitanje novinara „Vesti“ o početku rata u Hrvatskoj odgovara: “Prvi su napadnuti Srbi. Napadnuta je Jugoslavija, a ne Hrvatska!. Šušak, Glavaš i Vice Vukojević napali su Borovo Selo kako bi isprovocirali rat”. Dakle, ne samo da je Domovinski rat dogovoren, nego su rat započeli Hrvati.

U svakoj normalnoj državi ovakve bi izjave bivših ministara obrane i policije izazvale tri moguće reakcije: a) ministri bi bili ili zatočeni u ludnicu, b) ili bi bili uhićeni itd. c) ili bi jednostavno postali Očevi domovine, doduše neke iz temelja nove Hrvatske.

U današnjoj Hrvatskoj moguće je da Martin Špegelj istovremeno kao Dr. Jakyll prima odličja za zasluge u izgradnji oružanih snaga RH, a da kao Mr. Hyde tvrdi kako su ti isti vojnici pucali puškama za uspavljivanje u fingiranom ratu.

U današnjoj Hrvatskoj moguće je da Josip Boljkovac uzastopno tumači početak Domovinskog rata kao hrvatsku provokaciju, a da unatoč tome što to izjavljuje bivši ministar policije nitko nema ni najmanju potrebu tu interpretaciju akceptirati, kamoli provjeriti, ili u javnoj diskusiji ozbiljnije razmotriti.

A što, primjerice, ako dva ministra imaju pravo? Što, recimo, ako je rat zaista bio dogovoran, i ako smo ga izazvali mi, Hrvati?

Vidite, to tvrde dva bivša ministra Vlade Republike Hrvatske. Pa sad, ili govore istinu, ili lažu, ili su sišli s uma. U svakom slučaju, ovu potisnutu tajnu hrvatske povijesti valja pomno opservirati, prije no što brizne na površinu to intenzivnije, što je snažnije potiskujemo.

Ili i za našu povijest, kao i za naše odličnike, vrijedi da paralelne i isključive istine supostoje kao Jekyll i Hyde, praveći se da jedan drugoga ne priznaje/u?

Weltbewusstsein

Drugi narodi žive nevino, u sebi i za sebe, kao rude ili meteori. Njemačka je sveopće zrcalo koje sve upija, svijest svijeta (das Weltbewusstsein), kaže Borges u fus-noti priče Deutches Requiem. Doista, Nijemci su na naročit način suočeni s vlastitom usudom: više od ostalih nacija, Nijemci su tamnu stranu svoje povijesti izložili svjetlu dana, a kako je Berlin i kao glavni i kao podijeljeni pa reunificirani grad sinegdoha Njemačke, za Berlinčane bi mirne duše mogli kazati da su više od ikoga suočeni s moralnim dilemama inherentnim nacionalnom identitetu. U tom smislu Berlin je uistinu svijest svijeta i zaslužuje našu netrimičnu pažnju.

Berlin je grad osuđen da vječno nastaje a da nikad ne bude. To vječno ponovno postajanje nije uvijek izraz volje tamošnjeg življa: Berlin se i dandanas preporađa iz ruina povijesti koja drugdje kao da je odavno minula ili zamrla. U Berlinu prošlost nije prošla: Berlin je kao noćno nebo, istovremenost nebrojenih prošlosti. Fosterova kupola Reichstaga ne dopusta nam zaboraviti nacizam; ostaci Zida, ili njegovo odsustvo, komunizam.

Ali gradovi nisu muzeji: gradove ne tvore zgrade, nego ih čine građani koji stalno iznova redefiniraju svoje mjesto na zemlji. U Berlinu građani na naročit način odlučuju o prostoru svoga života, jer Berlin je više no građevinama i ulicama, urbanizmom i arhitekturom, određen njihovom simbolikom i memorijom mjesta: u Berlinu zgrade nisu nekretnine, jer je Berlin povijesno minsko polje, i svako zadiranje u urbano tkivo grada izaziva bolnu kontroverzu.

Gradovi, ponavljam, nisu muzeji, i pitanje obnove ili rušenja, očuvanja ili razvoja, u Berlinu je beziznimno ideološki prijepor, političko pitanje, in ultima linea: problematiziranje nacionalnog identiteta. Jer taj nesigurni identitet zapitan za monumente i ruine zapravo pita: Što sačuvati? Odgovor na to pitanje, bez obzira bio on inspiriran nostalgijom, željom za prestižem ili pukim interesom kapitala, odražava duboka uvjerenja o nacionalnom identitetu: za neke Berlin je povrh svega grad pruskog militarizma, reda i racionalnosti, za druge birokratski upravljana genocida, za treće odvažnih eksperimenata u arhitekturi, grad intelektualne i artističke boeme, političke i seksualne otvorenosti… in summa, Berlin je zrcalo ne samo njemačke povijesti, nego ponajprije stalne refleksije o njoj. Berlin je mjesto suočenja Njemačke sa samom sobom, no budući da podjela Berlina nije izražavala samo podjelu Njemačke, nego i svijeta, Berlin je jedinstveno mjesto na svijetu, mjesto na kojemu i svijet dolazi do vlastite samosvijesti: Weltbewusstsein.

Pitajući se gore vrijedi li za našu povijest da paralelne i isključive istine supostoje praveći se da jedna za drugu ne znaju, opomenuo sam da bi ovu potisnutu tajnu povijest(i) valjalo što prije rasvijetliti, jer će suočenje s njom biti to bolnije što je snažnije potiskujemo.

Mi se naime nikada nismo suočili činjenicom da smo u dva svjetska rata bili na krivoj strani; mi se nikada nismo suočili ni s činjenicom da su oba totalitaristička zla XX. stoljeća u nas imala autohtone inačice; mi se, da skratim, sasvim dosljedno izbjegavamo suočiti i s istinama događaja kojima smo i sami bili svjedoci, pače pokadšto i akteri.

No možda je to ultimativna spoznaja: ta da čovjek može funkcionirati kao djelatno biće samo pod pretpostavkom da mu je subjektivni temelj njegova djelovanja skriven. Možda je uloga Hrvatske – tog Srca tame – u povijesti Svijeta upravo da svjedoči krajnju spoznaju o promašenom susretu u samome srcu subjektiviteta, spoznaju o tome da bismo se suočeni s istinom vlastite pozicije kao subjekt raspali.

U tom smislu Njemačka i Hrvatska odnose se kao dvojnici: Hrvatska je točno sve ono što Njemačka nije: njen doppelgänger. Njemačka kao svijest svijeta, i Hrvatska kao camera obscura: mjesto gdje se istina izvrće.

Ostalgija

Govoreći o Njemačkoj kao svijesti svijeta, kazao sam da se mi s vlastitom poviješću nevoljko suočavamo, sluteći da bismo se suočeni s istinom vlastite pozicije naprosto raspali. Ni današnja Njemačka nije lišena toga problema: Richard Bernstein, novinar New York Timesa, petnaestak godina nakon Wende, obrata, uočava u bivšem DDR-u stanovit osjećaj nostalgije: ljudi bi primjerice nosili majice s natpisom: Rođen u DDR-u. Ta vrst nostalgije za životom u Istočnoj Njemačkoj, a u širem smislu i u cijeloj Istočnoj Europi, nazvana je neologizmom Ostalgie.

Nije riječ tek o fiksaciji na prošlost ili zagovaranju socijalizma umjesto liberalne ili socijalne demokracije; ne radi se ni o pukom žalu za prošlim vremenima, bivšim poretkom i iščezlom državom; Ostalgija ne predstavlja samo opsesiju povratkom u domovinu koje više nema; stvar osložnjava nostalgičarima draga metafora: sećanje je smešna lupa koja sitne stvari uveličava. Za Dominica Boyera ostalgija je upravo jedna takva lupa kroz koju se reflektira problem budućnosti: ona je manje simptom istočnonjemačke nostalgije, a više zapadnonjemačke utopije, naturalizirane fantazme koja od bivšeg DDR-a tvori nerealno mjesto u kojem istočnonjemački neurotični problem s totalitarnom prošlošću omogućava zapadnim Nijemcima da govore o prošlosti neopterećenoj bremenom povijesti.

Simplificirano, ostalgija je strategija zapadnonjemačkog izbjegavanja suočenja s vlastitom povijesnom odgovornošću. Bolno sjećanje na nacizam, nesreću koja je u poslijeratnoj Njemačkoj prošlost pretvorila u teret a povijest u breme, a u sadašnjosti dovodi u pitanje budućnost. Ni u nas nije drukčije: ovdje je povijest zapela između ´41. i ´45., i crveni i crni, navikli da povijest revolucionarno počinje od njih i godine nulte, reproduciraju potrebu za samima sobom bez savjesti i svijesti o potrebi egzorciranja zloduha prošlosti, koja nikako da prođe.

U Njemačkoj, blokovska je podjela imala privremeno spasovan karakter: odgodila je suočenje s etnologijom holokausta. Ujedinjenje čuva eshatoloski karakter utopije o sklonosti istočnih Nijemaca prošlosti, i gotovo prirodnoj naklonosti Nijemaca sa zapada spram budućnosti. Sociolog Andreas Glaeser nazvao je alokronizmom navadu da Nijemci sa zapada o Istoku govore uglavnom kao da put na istok zemlje označava povratak u prošlost. Opisujući svoje susrete, arogantni zapadnjaci, Besserwessiji, govore o Jammerosijima, cendravim istočnjacima, kao o ljudima koji se boje promjena i budućnosti. Put u bivši DDR nalikuje putovanju vlakom: gledajući kroz prozor vlaka u kretanju, realni se prostor pretvara u sliku vremena, i stoga ne čudi da iz perspektive Ossija pogled na prošla vremena priziva žal za iščezlim prostorom njihove memorije, tugu za domovinom.

Tu tugu priziva i neologizam iz Baselske dizertacije iz 1688., studenta Johannesa Hofera, koji umjesto rijeci Heimweh za označavanje bolećive čežnje za domovinom predlaže pojam – nostalgija, od nostos, povratak kući, i algos, jad, patnja ili tuga. Za Hofera, nostalgija je fiziološki poremećaj, opisan pojmovima kojim mi današnji opisujemo kao – nacionalizam.

Opsesivna žudnja za povratkom kući, povratak je potisnutog, i odavde već uviđamo da je ostalgija manje čežnja za bivšim životom na Istoku, za prostorom i vremenom navodno boljeg života, a prije žalosno sjećanje na spomenuti Belastung, teret koji povijesti ne dopuša iskorak u budućnost, čineći sadašnjost zatočenicom prošlosti.

Tu se veza nacije i nostalgije očituje u punini značenja: jugonostalgija, na primjer, manje je autentičan žal za SFRJ, a više simptom potisnute traume hrvatske povijesti: nesposobnosti da se suočimo sa zlom autohtonog nacističkog i komunističkog nasljeđa. Zato naša povjesnica boluje od karcinoma: napreduje nazadujući. Nostalgija za boljom prošlošću, koja patvori njenu istinu, mrena je što zastire pogled u budućnost. Valjda i zato toliko Hrvata, čitamo ovih dana, strahuje da te budućnosti ni nema.

Vergangenheitsbelastung

„Po našem dubokom uvjerenju mir i stabilnost na zapadnom Balkanu održat će se samo ako postoji zajednička europska perspektiva“, izjavila je Angela Merkel nakon susreta s Ivom Josipovićem. Govoreći o Balkanu, Merkel je zapravo progovorila o Njemačkoj, varirajući opsesivnu njemačku temu nepovratnog utapanja nacije-države u Europsku uniju, ne bi li se izbjegao Vergangenheitsbelastung, fatalno breme prošlosti.

Uostalom, pročitajmo sto o tome svjedoči spomenuti Dominic Boyer: ”Tijekom srpnja 1997. imao sam priliku dva sata razgovarati s tadašnjim njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom. Kohl, jedan od velikih graditelja duha europejstva… ukazao je na naglasak koji njegova administracija stavlja na Europsku uniju i procese europskih integracija kao ‘jedino moguće rješenje za njemačku povijest’.” Kohlova se poanta nalazi u tome da se pitanje o povratku njemačkom autoritarizmu može trajno riješiti jedino tako da se Njemačka utopi u Europi.“

Njemačka se ipak u bitnom razlikuje od Balkana: današnji narastaj Nijemaca Vergangenheitsbelastung ne osjeća kao krivnju za počinjena zlodjela predaka, koliko kao strah da će se prošlost ponoviti u budućnosti; u nas, naprotiv, budućnost je već prošla: povijest se, kao farsa, ponovila u ratu čija je jedinstvenost upravo u tragičnosti njegovih žrtava što se nahodi u činjenici da su ustvari žrtve farse.

Je li onda uvjerenje Angele Merkel osnovano? I je li narativ u skladu s kojim se Hrvati nikada nisu suočili s nasljeđem ustaštva i odgovornošću za zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu samo reaktivna tvorba srbijanskog radikalma nacionalizma?

Savjetnik predsjednika Josipovića, dr.Dejan Jović, u svojoj studiji o Hrvatskoj u socijalističkoj Jugoslaviji kaže: ”Zbog tereta koji je novoj hrvatskoj republici u naslijeđe ostavila NDH i njen ustaški poredak, Hrvatska je bila u specifičnoj poziciji u odnosu na sve ostale republike… Jedino je u NDH, naime, uspostavljen sustav represije kojeg su organizirali i nadzirali (…) domaći fašisti…. U drugim okupiranim zemljama, represiju su provodili uglavnom okupatori, pa je s njihovim porazom (…) postalo moguće teret zločina počinjenih za vrijeme tog rata prebaciti na vanjske faktore. U Hrvatskoj su, međutim, koncentracijske logore (uključujući i najveći – Jasenovac) vodile domaće snage…“

Kako je onda Hrvatska nakon rata izbjegla optužbu za genocid, štoviše sasvim beskonfliktno konstituirajući svoj nacionalni identitet?

Govoreći o post-nacionalnoj identifikaciji kao sredstvu rasterećenja bremena prošlosti, Borneman navodi da je DDR do identiteta došla kao dio internacionalne socijalističke konstelacije sa SSSR-om u središtu, naglašavajući pritom internacionalno bratstvo i jedinstvo. Jović to tvrdi i za Hrvatsku: socijalistička se vlast zasnivala na politici bratstva i jedinstva, koja je podrazumijevala ravnopravnost svih naroda u tadašnjoj Jugoslaviji, koja se, naglašava Jović, odnosila i na interpretaciju nedavne prošlosti: „Kolektivne zasluge su se priznavale i isticale, ali se kolektivna krivica odbacivala. Isticalo se da su svi jugoslavenski narodi, pa dakle i Hrvati i Srbi iz Hrvatske – dali golemi doprinos oslobođenju zemlje, te da niti jedan od njih nije podržavao fašizam.“

Perspektiva to jest budućnost, ono je što oslobađa od bremena prošlosti ali i jamči mir među narodima Balkana, kaže Merkel. Zanimljivo, no to su mislili i Tito i Partija: budućnost – vizija socijalizma – povezuje jugoslavenske narode, a prošlost ih dijeli.

Jučer socijalizam, danas kapitalizam, u srcu su političkog identiteta naroda koji bi, jučer u Jugoslaviji, sutra u EU, trebali živjeti stabilno, u miru zapadnoga Balkana.

Nešto mi govori da je to iluzija, štoviše zabluda. Što to?

Vergangenshetisbelastung. Breme prošlosti. Notorna je činjenica da se narodi i narodnosti ovoga podneblja nikada s tim teretom nisu suočili i tog se nasljeđa oslobodili.

Stoga će i dalje Sabor raspravljati o Bleiburgu, a crveni i crni ratovati po šumama i gorama naše zemlje ponosne.
U sirotoj zemljici Hrvatskoj, u vječnoj 1945., prošlosti zbog koje Hrvatska nema budućnosti, jer nikako da zaživi u sadašnjosti.