Brloški Potok, moljci i miš

U tatinom stanu su se negdje u špajzu pojavili moljici.
Moja sestra Enisa uzima odlučno kuhinjsku stolicu,
penje se na nju
u uskoj ostavi s drvenim policama
postavljenim širinom zida do plafona
i kreće u akciju.
Nedugo zatim vidjeh da se nameračila
da baci ostarjelu žutu, limenu kutiju za hranu
u kojoj je naša rahmetli mama
nosila pripremljene sendviče, pite i kolače
kad smo išli na naše plavo Jadransko more
ili na izlete po Bosni,sedamdesetih godina vijeka dvadesetog.
– Ostavi tu kuhinju, u njoj je bio mišo,
galamim govoreći glasom četrdesetsedmogodišnjeg djeteta.
Ne sjećam se tačno gdje.osim ako nije bilo u Brloškom Potoku,
kad sam se zapetljao u vrljike iza kojih je,
i sad se sjećam,bilo veliko sijeno.
Jedva su me iščupali iz vrljika,
dok se u međuvremenu poljski miš – mišo,
ušunjao u zaboravljenu žutu kutiju s đakonijama i
ordinirao po ostacima hrane.
Mati je poslije dugo dezinficirala kutiju
dok je opet nije uvela u upotrebu,
a mi smo na narednim putovanjima
uvijek imali reference na kutiju
kao – ona žuta u kojoj je bio miš.”
Spakuj mi je u posebnu kesu” –
kažem sestri i ona to čini, a brk joj se smije i kaže “retro”.
Znam da će kutija kad je moja drugarica
Lejla Sahbegovic obradi dekupažom,
kutija biti spremna za novu funkciju
-recimo čuvanje starih fotografija.
Na putu do slastičarne kaže mi sestra:
“napiši pjesmicu kako si spasio kutiju”.
Kažem: “svakako sam mislio napisati nešto,
ali ne zato što mi ti kažeš!”
Poslije dok sjedimo s Amirom “kod Šaćira”
pitam smijem li pominjati moljce u stanu,šta će svijet reći?
Kaže: “smiješ!” Eto.

(Nihad Mešić River, 2013.,
slikovnost: Balthasar van den Ast)