Piše: Edit Glavurtić

Netko uživa u malim stvarima, dok drugi provede život nadajući se velikima.

Nekom je draga samoća, drugi ne može bez društva, dok netko uživa u prirodi, drugi ne može zamisliti život bez asfalta.

I kakvi god bili, svi mi, otvoreni i zatvoreni, usporeni ili ubrzani trebamo jedni drugi. Trebamo tuđu različitost da bismo sami sebe bolje razumjeli.

Uvijek mi je pravo otkriće upoznati čovjeka sasvim različitog od mene.

Nekog tko ima drugačija uvjerenja, navike i prirodu, ali na svoj način voli i podržava život. I uvijek sam u takvim susretima dobivala, čak i kad je zbog razlika bilo iskrenja, i početnih trzavica.

Dužnik sam tim ljudima, jer zahvaljujući njima, otkrivala bih još jedno u beskrajnom nizu lica Života; uzbudljivo i drugačije.

Novi kut iz kog se stare stvari mogu sagledati na sasvim drugi način. I pomisao „gle, pa i ovako je moguće!“

I uvijek se Svijet radovao, i širio kad bih mu otkrila novu boju.

I ja s njim.