Piše: Edit Glavurtić

Baš nekako u ovo doba godine, kad krenu prve jutarnje magle, đaci se naviknu na školu, a sumrak se uhvati već oko sedam uvečer, ja se sjetim pekmeza od šljive. Kažem, sjetim, jer sjećanje je još jednino mjesto gdje ga mogu naći.

Nikad ga nisam osobito voljela, jer osim jabuka, nema mi voća dosadnijeg od šljive.

I inače, voća se sjetim tek kad ga želim naslikati, ili ispeći kolač, i tu priča završava.

A u doba kad sam bila đak, sredinom rujna već su se otvarale prve teglice pekmeza, one koje su se ukuhavale po povratku s mora, a prije početka škole. I skoro da nije bilo kuhinje iz koje nije mirisao pekmez, jer bila su to vremena kad se nije kupovalo ništa što se moglo proizvesti kod kuće, šljive u našim krajevima bogato rode, pa su svakom dostupne, a pekmez je lako skuhati (mama bi rekla ispeći), samo ako imate imalo strpljenja. Ono što me pritom uvijek fasciniralo jest da nikad nisam probala dva ista, svaki je nosio autentičan potpis gazdarice koja ge je pripremala.

Mamin je bio gust i mirisan, gotovo crn, bez trunke konzervansa, i nikad se ne bi pokvario. Cijele zime smo ga mazali na kriške polubijelog kruha (oh, što bih dala za neku drugačiju večeru), ili u sretnijim danima na palačinke, kiflice, taškrle i buftle. Uzalud, ni u jednoj varijanti nije mi bio ni približno drag kao njegova fina starija seka, marmelada od marelice.

Ali, ona se tih godina rijetko viđala na stolovima radničkih predgrađa, za nas su bile šljive, u svim oblicima.

Kad malo razmislim, ova priča više miriše na nostalgiju, nego na pekmez!

I kako je uopće moguće osjetiti nostalgiju za nečim što ne voliš?

Možda je to samo nejasna čežnja za onim starinskim kuhinjama, i tadašnjim stilom života koji se danas sasvim izgubio? Koji je pratio ritam godišnjih doba i prirodni slijed dozrijevanja plodova; pripremu zimnice, kuhanja pekmeza, kiseljenja paprika, krastavaca i zelja, sušenja mesa, proslava, svakodnevica, kava sa susjedom… jednostavan život u kom je sve nekako bilo zdravo povezano, u kom se znao raspored i redoslijed na koji se uvijek moglo osloniti.

Ne znam. Znam samo da ove lijepe teglice na policama supermarketa nemaju ni priču, ni dušu, a od prije nekoliko mjeseci, nemaju više ni ime. Nemaju ništa.

I svaki put kad od nekog na dar dobijem staklenku pekmeza, zatvorenih očiju odvrćem poklopac, pa duboko udišem miris, u djetinjastoj nadi da će se, barem na trenutak, osloboditi neki dobri duhovi.