Piše: Sanja Šantak

Branko je na brežuljku bregovite Zeline na mjestu iz kojeg se nekada pružao divan pogled na cijeli bregoviti kraj.
Imao je 63 godine i umro je iznenada za nedjeljna jutra na Malu Gospu u svom domu na brdašcu bregovita gradića koji slavi Sv. Ivana kao svog zaštitnika. Sv. Ivan, Ivanje, ivančice, početak ljeta i snovi noći u spokoju livada, zrikavaca i krijesnica. Branko je zaspao, zauvijek u snu, s rukom spokojno sklupčanom pod jastukom. Njegov omiljeni film bili su Kurosawini „Snovi“. Tko zna, možda su se u trenutku odlaska u vječnost tih dvadesetakk grama njegove duše (kako tvrde znanstvenici) tog ranog i maglovitognedjeljnag jutra upravo otvarale latice poljskih ivančica, možda je upravo u tome trenutku neku laticu dotaknula prva zraka tekizašlag sunca. Tko zna!

Na osmrtnici s njegovim imenom pisalo je sve ono uobičajeno: dob, način i dan smrti. Pisalo je da je bio sin, suprug, otac, djed, nećak, bratić, prijatelj. Mnogima bio puno toga. Meni je bio bratić, moj 17 godina stariji bratić. Moj voljeni bratić. Kada bih mogla zamisliti svog starijeg brata, on bi bio i to, moj stariji brat.

Šteta, otišao je tako prerano – govorilo se tiho među mnoštvom ljudi u povorci koja se penjala prema skoro posljednjoj i najvišoj točci groblja s iskopanom rupom u zemlji koja je čekala. Zbilja je bio dobar čovjek – govorili su muškarci u košuljama, muškarci prekriženih dlanova. Divan čovjek, šteta, zaista šteta ali ima prekrasno grobno mjesto. Baš prekrasno, divan pogled – govorile su žene u toj istoj povorci koja se penjala i vijugala polako brdašcom prema grobu u sivom danu ispranom jučerašnjom kišom.

Plakala sam i gledala u vrhove svojih cipela dok se čekalo povorku koja je stigla, gore, na najvišu točku s koje se pružao pogled. Plakala sam, grlila jedno od Brankove djece i gledala u vrhove svojih starih cipela kao da će me sjaj njihova laka spasiti od tuge. Čudno je, ustvari, kakve sve tragikomične bizarnosti primjećujemo u najdramatičnijim trenucima, kada je najteže. Čudno je odjednom bilo i to što je smo mahali rukama oko sebe ne bi li otjerali jednu malu dosadnu osu koja nam nije dala mira. Čemu toliko drame oko svega, a zbilja je divan pogled odavde – kao da sam odjednom mogla čuti komentar samo njemu nalik – dok je oko nas, najbliže obitelji zavijene u tugu, neshvatljivo uporno i napadno krilima mahala mala osa. Čak sam u trenutku pomislila kako je to on sam i da sada želi sve to skratiti, da želi reći kako to sve nije ništa, da putovanje traje i dalje i da je ovdje uistinu lijep pogled na bregovit kraj bez susjednih kuća koje bi mu zaklonile vidike. Živite i ne tugujte predugo i ne previše – kao da je svojim krilima poručivala ta mala osica. Ili je to govorio Branko?

Njegov omiljeni film bili su Kurosawini „Snovi“. Nekada sam se čudila zbog izbora njegova omiljena filma mada sada ne znam zašto. Je li u toj posljednjoj sekvenci, trenutka prije konačnog sna svih snova, sanjao? Da li se onda zaista i istinski probudio u najstvarnijoj stvarnosti iza ove koju jedino poznajemo? Je li išta osjetio? Da li je u tom času vidio trenutke svog života i ljude koji su bili srce njegova srca? Je li moguće da naprosto dio njega koji je dio svih nas nikada ne nestaje, i je li taj dio koji je težak 21 gram duše sada jednostavno prije ikakve svjesnosti rođen ponovno, negdje odakle se niti ne želiš vratiti? Ma koliko nama koji ostajemo bio neprihvatljiv gubitak i teška tuga, a utjeha možda i ne postoji, ipak svi mi devet mjeseci rastemo pod majčinim srcem i rađamo se. Vratiti se natrag nije moguće. Vratiti se natrag pod okrilje majčinoga srca odakle smo rođeni ne bi niti imalo smisla. Bi li imalo smisla roditi se ponovno, na neki drugi način, Tamo negdje i potom se vratiti? Možda jest moguće, ali možda to uopće ne bi imalo smisla.

Moje se vlastito poimanje smrti transformiralo i mijenjalo onako i onoliko koliko su mene samu transformirala životna iskustva: od dječjeg nerazumijevanja, preko začuđenosti, straha, ljutnje, odbijanja, odmahivanja rukom, pa od dramatiziranja do prihvaćanja i razmišljanja o svim ciklusima postojanja na neki moj način. Možda samo moj i nestvaran, ali meni blizak.
Napokon, možda svi naši dosadašnji svjetovi koje smo živjeli i ti svjetovi koji još čekaju na nas ili samo taj jedan svijet koji čeka na 21 gram naše vječne duše zapravo isprepleteni, i možda je to neka nova stvarnost koju teško možemo pojmiti sve dok ne osjetimo. Kao onu anđeosku pomoć koja nam stiže u onim čudesnim trenucima krajnjih kriza. Ne znam, znam, tko da zna…

Znam samo da će mi nedostajati Branko. Ako sada od nekuda može vidjeti ovo što pišem vjerojatno bi se čudio, vjerojatno bi se od osmijeha na njegovu licu ukazale dvije male brazdice u obrazima ili bi prosvijetlio šutke svojim velikim sjajnim očima i rekao kako dramatiziram i kako to sve s njim ništa novo, samo obična smrt, odlazak, putovanje, korak dalje.
A ja to sve ne mogu vjerovati! Stalno se u meni ponavljaju te riječi koje gutam dok čitam, vozim, gledam, šutim, čekam pred šalterima, pred vratima zubara, dok uzimam košaricu u dućanu, primam kvaku haustora, dok gledam ljude oko sebe, slušam glas spikerice na radiju koja izgovara nešto što uopće ne razumijem, stalno se u meni ponavljaju te riječi dok palim, gasim lampicu na noćnom nahtkasliću pokrivenim tabletićem izvezenog ružicama unitasova konca od ruku moje bake koje također više nema. Da li je znala da je volim?

Pitam se dok gledam taj strpljiv vez koncem protkan njezinim mislima o meni nepoznatim stvarima. Stalno o tome mislim, kao i o jutru u kome je Branko zauvijek zaspao.

I ponavlja se sve to dok gledam u još jedan obrazac kredita kojeg neću dobiti, ili u usiljeni osmijeh uz odbijenicu, dok gutam suzu, dok gledam u prazan novčanik, u račune, i u sve ono što bih trebala još pokušati, u sve ono što trebam napraviti kao i u ono što ne stignem napraviti, dok gledam svoje lice u ogledalu, korice knjiga na policama ili okvir s obiteljskim fotografijama na zidu sobe u roditeljskoj kući. Tu su nekad mlada lica kojih više nema, ljudi čiji glas ne mogu čuti kada dignem telefonsku slušalicu, s njima ne mogu više izmijeniti neku od blagdanskih čestitki u božićna jutra ili u onaj sat prije prijenosa Novogodišnjeg koncerta iz Beča dok će u kući mirisati pečenka i na stolu stajati kolači koji podsjećaju na sve, na nas.

Polako nestaju ljudi s obiteljskih fotografija u okviru na zidu koji kao da pod svojim staklom štiti cijeli jedan svijet koji je nekada postojao. Kao da tamo negdje pod tim staklom ili u tom prostoru između stakla i kartonske podloge svi postoje još uvijek, kao da su tu.

Nestaju polako ljudi s fotografija, ni Helge više nema. Branko je bio moj voljeni bratić, šutljiv, šaljiv, ozbiljan, odmjeren, temperamentan, šminker, šmeker, s osmjehom i kao i većina često pod pritiscima o kojima bi malo ili nikada govorio. Bio je takav kakav će mi nedostajati. Znali smo se čuti, sada vidim rijetko, čak previše rijetko, i dogovarati moju skoru posjetu ali uvijek bi dogovori izmicali vremenu. Uvijek je postojao neki drugi trenutak, to neko sutra, tokom tjedna, uskoro.. I vrijeme bi uvijek projurilo bez mog skorog posjeta sve do slijedećeg dogovora.

Baš toga dana željela sam ga posjetiti nakon dugo vremena. Vozila sam cestom prema brdašcu bregovite Zeline uz koju su se nizale table s nazivima susjednih mjesta. Putovali smo u najtišoj tišini ikada, moji roditelji i ja, svatko u svojim mislima omotan tužnom vijesti s kojom smo započeli dan. Pitala sam se prisjeća li se moja mama njihova davnog zajedničkog putovanja u Švicarsku, prisjeća li se svakog detalja, prisjeća li se kakvog njihova razgovora, nečega što će pamtiti zauvijek. Pitala sam se čega se prisjeća moj otac: Branka kao tek rođenog nećaka, kao klinca na prašnjavu putu do seoske škole ili kao dječaka kog je odveo u prvi posjet zagrebačkom zoološkom vrtu.

Putovali smo u najtišoj tišini ikada stisnuti od tuge. Dok su se oni sjećali trenutaka njegova odrastanja uz njih a ja mog odrastanja uz Njega.

Željela sam ga posjetiti baš tog dana na Malu Gospu. Još iz djetinjstva velikog blagdana s misom, proštenjem, licitarima, medenjacima, ringišpilima, ženama u rupcima i mladim ženama u potpuno istim dezenima bluza i haljina iz istih sela. Zabava, buke, drvenih klupi i stolova, masnih odojaka, kotlovine, misnih odijela, košulja, haljina, rupčeka u torbicama, pogleda, gesti, tombole i neizostavna obiteljska okupljanja zatečena u vlastitom kaosu pravilnosti koje su se morale poštivati. I sve to u radosti, nekoj mojoj vlastitoj, dječjoj uzbuđenosti zbog svih tih događanja, konačna susreta i ljubavi mojih stričeva, strina, bratića, bratića. Posebno Branka. Tog lijepog, pametnog, naj od svih, Branka.

Bili su tu svi velik i svi lijepi, cijela familija i ja djevojčica u dokoljenicama i cipelicama, onim novim koje smo svi imali tom malom dječjem vremenu. Lohane s rupicama, s kopčanjem na 2 ili 3 remenčića, iz dućana na početku Jurišićeve.
Ne znam postoji li u meni još uvijek ta dječja radost lišena spoznaje o upitnosti svega i svih, i mene same napokon. Ta neupitna dječja radost što postoji bez puno opravdanja i bez puno razloga osim same unutarnje sreće kao dara datog svima, ali znam da mi nedostaju svi oni kojih više odavno nema. Moguće je da za nedostajanje također ne postoje razlozi niti objašnjenja.

Svaka obitelj slijedi na neki način otiske svoji stopala u svijetu i samo po sebi razumljivih asocijacija i gesti ponašanja. Svaka obitelj ima svoje male tajne i one male priče o kojima se govori unutar sebe, svoje male rituale koji se odvijaju nekim prešutnim ali očekivanim redosljednom pravilnosti. Postoji tu svijet osuda, pokuda, veličanja i zahvala kao i svijet u kome se sve odvija između iskrene radosti i najiskrenijeg durenja.

Branko je bio šutljiv, bio je jedan od onih ljudi koji slušaju i malo kada govore o sebi i o svemu onom što su njihovi tereti i muke. Znao je slušati. Djelovao je kao da je čuo svaku riječ. Šutio bi i progovorio, napokon, u nekom trenutku. Nije uvijek njegovo bilo ono što se željelo čuti, nije uvijek bilo to čemu se nadalo, ali je bilo ono nešto što je oslobađalo, što djelovalo kao izlaz i skidanje neskidivog tereta, kao rješenje.

Opet, ponekad smo se samo smijali i zezali, ponavljali sve obiteljske priče koje smo već čuli milion puta, ponavljali i komentirali nekim novim, veselijim načinom. Iako Branko nije puno pričao o sebi, pričalo bi o puno toga o meni, mojima, njegovima, našima, o tabletama i dijagnozama, o pričama.

Sada znam da sam previše rijetko vozila cestom prema bregovitoj Zelini i brežuljku na kome je živio Branko. Premalo smo se viđali i čuli. Nedostaje mi osjećanje onog tračka olakšanja koje se pojavljivalo u trenutka dolaska na brdašce tog bregovitog gradića. Spoznaja da mogu odahnuti od mnogo toga i odbaciti neki dio tereta. Nedostajanju, uostalom, nisu potrebni razlozi.

Imao je 63. godine i umro je iznenada, nedjeljna jutra, na Malu Gospu, u svom domu na brdašcu bregovita gradića koji slavi Sv. Ivana kao svog zaštitnika. Tko zna možda su se u tom trenutku odlaska tih dvadesetakkk grama Brankove vječnosti, tog ranog maglovitonedjeljnogaog jutra upravo otvarale latice poljske ivančice, baš te ivančice oko čijih je latica lebdjela jedna mala uporna osa u parku crkve koju su netom napustili žene i muškarci svako u svojim mislima i u svojim molitvama za onog koga smo voljeli i po kome će vjerojatno nikada ništa neće zvati. On se zvao Branko i zaspao je, zauvijek u snu, s rukom spokojno sklupčanom pod jastukom i njegovim imenom zovu se mnoga moja sjećanja, mnogi trenuci moga života.