Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: jarek Kubicki

Do suza me ganula sinoćnja dvominutna pričica iz Dnevnika. O ženi koja se razboljela, a nepoznati donator joj je svojom koštanom srži spasio život.

Kad su prošle dvije godine koliko zahtijeva zakon, a tri godine nakon operacije, žena je potražila anonimnog čovjeka, da mu zahvali.

I našla ga je, u Americi.

Komančo indijanac, umjetnik i otac troje djece. On i njegova „sestra po krvi“ razgovarali su najprije putem skajpa, i otkrili mnoge sličnosti, a sad je eto on sa suprugom došao u Zagreb, da se upoznaju.

Hej, ljudi, kakva je to sjajna vijest! S druge strane zemaljske kugle stiglo je jedno široko, nasmijano lice druge rase, i druge boje kože, i kroz smijeh govori kako je sjajno što „ u hrvatskom tijelu sada teče indijanska krv“. Naravno da je sjajno!

Što ljudskost mari za rasu, vjeru, naciju?

Ona je sama po sebi dovoljno široka da ne postavlja pitanja.

Ova kratka vijest potpuno je poništila sve one loše prethodne, tipične za Dnevnik; o sukobima i krizama, isključivosti, i mržnji sa tisuću lica i tisuću dobro argumentiranih razloga… sve je to ostalo u sjeni ove male, a velike priče.

Čovjek s drugog kraja svijeta poručuje da u svima nama teče jednaka krv! I potvrđuje da svugdje na kugli zemaljskoj postoje dobri ljudi. I sve dok je tako, naš će Svijet usprkos svemu biti dobro mjesto za život.