Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Didier Lourenco

Volim subotom ujutro u svom kafiću popiti kavu, pročitati novine i pojesti kiflu s makom. Zaštitni dan moje svakodnevice su izlizane traperice i tenisice koje se lagano raspadaju. Idem uvijek istoj frizerki jer me moram puno tumačiti što želim, a ona me zauzvrat ne gnjavi pričanjem.

Volim kad mi nedjelja miriše na pravi klasični ručak, dobru goveđu juhu s domaćim rezancima, pečenje i kolač. Sve su to moje male rutine, drage i poznate, u kojima se dobro osjećam, jer točno znam što od njih mogu očekivati. Volim kad se svakodnevica oko mene savije na poznat način.

S druge strane, dragi su mi i žmarci uzbuđenja, okus novog i drugačijeg.

Tako sam prije nekog vremena kupila štikle tako visoke da sam morala vježbati hodanje prije nego izađem na ulicu, da se ne spotaknem.

Napokon sam naučila raditi krafne! Povremeno prošetam po kiši bez kišobrana. Obojila jedan zid u stanu u tamno plavo, da mi odgovara uz triptih hortenzija. Zatim sam išla na hodočašće pješice, stajala po prvi put za štandom, i napravila još nekoliko ludosti koje mi je bolje ne spominjati jer se ionako nikako ne uklapaju u sliku žene kojoj svake nedjelje kuhinja miriše na goveđu juhu.

Ali ne marim puno što se uklapa a što ne.

Povremeno naprosto moram otvoriti prozor i nagnuti se van. Uznojena piti hladnu vodu. Iz busa poslati poljubac nepoznatom čovjeku.

Moram, jer sve tako kratko, prekratko traje, trenutak proleti, i već ga nema.

I znam da će uvijek biti stvari zbog kojih ću sebi reći „zašto nisam“ ali radim na tome da ih bude što manje.