Piše: Selma Pezerović

U Institutu za suvremenu umjetnost, 18. rujna 2013. godine otvorila se izložba Izgubljeni identiteti, jedinstvena instalacija koja na misaoni način navodi gledatelja o propitivanju suvremenog bosanskohercegovačkog kulturnog života. Iza instalacije stoje dvoje sarajevskih umjetnika, Nela Hasanbegović i Daniel Premec koji su u veljači 2012. godine na tržnici Grbavica s drugim umjetnicima dijelili čaj prodavačima i kupcima. Taj događaj ovjekovječen kamerom uključuje razgovor o konzumerizmu i egzistencijalizmu kulturnih i umjetničkih institucija u BIH, temu obrazovanja i života uopće. Tržnica nije odabrana slučajno. Ona je kroz povijest bila mjesto kolanja raznih slojeva ljudi, a time i mogućnost za dobivanje raznolikog mišljenja unutar jedne zajednice. Uz njih dvoje izložbi je prisustovao i  Jon Blacwood, samostalni kustos, historičar i pisac koji živi u Sarajevu. Izložba je otvorena od 4. listopada.

Povod izložbi kojoj je predhodio razgovor s umjetnicima jest položaj bosanskohercegovačkih kulturnih institucija. Umjetnička galerija BiH, osnovana 1946. godine zatvorena je za javnost  zbog nedostatka novčanih sredstava u rujnu 2011. godine. Zemaljski muzej osnovan 1888. godine zaključao je, također, svoja vrata za javnost 4. listopada prošle godine.

Insolventnost, iznova. Još šest ključnih umjetničkih institucija u Bosni i Hercegovini čeka slična i neizvjesna budućnost s obzirom na njihov nedorečen pravni i ekonomski status.

“Ta situacija nije vezana samo za Bosnu i Hercegovinu nego i za druge zemlje regije koje su u sličnoj ili istoj situaciji. Za primjer ću uzeti Beograd gdje su svi muzeji zatvoreni i to 10 godina prije bosanskohercegovačkih. Ono što bih istaknula kao važno jest da prilikom kreiranja Daytonskog sporazuma naši političari nisu imali ni želju da riješe problem kulturnih institucija i nasljeđa koje ostaje. Jednostavno to nisu smatrali svojim kulturnim identitetom. I to je problem s kojim se mi i danas nosimo. U Bosni i Hercegovini ne postoji taj neki zajednički kulturni identitet nego se gledaju neke druge države regije i smatraju da je to njihov identitet iako ne pripadaju tim državama. Ipak, mnogi umjetnici i umjetnice se trude, nažalost bez podrške, da budu kvalitetni amdasadori i ambasadorice Bosne i Hercegovine,” rekla je Nela Hasanbegović na otvorenju izložbe.

Iako se navode problemi ekonomske naravi, riješenje situacije ipak zahtjeva širu sliku sagledanja. Nedostatak novca, ali i podrške nadležnih organa kao i prilika da se djeluje čine jedan ‘nezdravi’ začarani krug. Ono što je bilo normalno i što se podrazumijevalo jugoslavenskim ustavom Daytonski sporazum iz 1995. ne predviđa.  Ne postoji direktna odgovornost Vlade za kulturne institucije i baštinu. Uz taj ‘ćušpajz’ dodajte i sastojak koji se naziva ‘letargičnost građana Bosne i Hercegovine’. Građani su tako imali priliku direktno sudjelovati u buđenju svijesti istih.

Nelina umjetnička intervencija pod nazivom „ZATVORENO ZA JAVNOST // CLOSED TO PUBLIC“ obuhvaćala je projekciju lanaca na fasadi Umjetničke galerije BiH dok je Danielova zvučna instalacija oglašavala sirenu za opću opasnost u trajanju od 30′ minuta sa fasade iste te galerije. Ipak, problem politizacije kulturnih institucija Bosne i Hercegovine jest regijski jer se oslikava i na druge države, a nezainteresirani sustav dovodi cijelo društvo u vakuum. Uz ravnodušnost, neentuzijazam i neukost odgovarajućih i nadležnih preostaje i dalje djelovati na razini (ne)mogućega. To je i dokazala inicijativa okupljena oko međunarodne građanske platforme Culture shut down koja je odjeknula 4. ožujka ove godine  pozivajući sve svjetske muzeje i galerije da taj jedan dan simboličnom žutom trakom prekriže svoje najznačajnije izloške. Odazvalo se više od 300 institucija diljem 40 zemalja. Fotografije koje su uslijedile bile su impresivne što dokazuje da su umjetnost i kultura s pozadinom baštine i identiteta jedan kolektiv ugrađen u scenu društvenog života. Uz nedostajanje političke volje da postoji univerzalan umjetnički prostor i nepostojanje podrške umjetničkim kadrovima postavlja se pitanje kome će se suditi za zatvaranje takvih institucija? Vladi? Meni ili vama? Budućnost zahtjeva plan i infrastrukturu. I to onu dugoročnu. 

Spomenuvši šire razmjere kulturocida u Bosni i Hercegovini treba navesti i primjer propadanja fočanskog hana izgrađenoga 1758. godine. Tzv. zaštita države očito predstavlja jedan neadekvatan kadar, nevoljan i nesposoban da djeluje. Izgubimo li bitku za kulturnu raznolikost Bosne i Hercegovine bolujuća društvena scena naći će se na krajnjim marginama ovoga svijeta.