Piše: Edit Glavurtić
Slikovonost: Renato Guttuso

Nikada nisam slušala Anu Štefok. Znala sam, naravno, tko je ona, pa čak i neke detalje o njoj, ali šlageri me nikad nisu osobito zanimali, pa je Ana prošla pored mene u jednom drugom vremenu, i drugom životu ne dotičući se moga ni na koji način.

I onda, sinoć, slušajući emisiju o zagrebačkoj šansoni koju obožavam, odjednom Ana, sa stihovima Vesne Parun, koje je uglazbio Špišić. Pjesma je bila takva da me podigla sa stolice, prišla sam metar do ekrana da bolje vidim i čujem taj nevjerojatni sopran, čist i svijetao kao zraka sunca u sivom jutru. I ne znam što me više dirnulo, pjesma ili lik žene koji je iz pozadine pričao priču kojoj se kamera ni u jednom trenutku nije uspjela približiti.

Ana Štefok svojevremeno je bila velika zvijezda, jedna od onih pjevačica koje su nastupale po cijelom svijetu, nagrađivana na festivalima, obožavana od publike.

Ali osamdesetih se ukus promijenio, došla je sasvim drugačija glazba, a za Anu i nesretna ljubav s muškarcem koji ju je ostavio, pa depresije i alkoholizam od kog se liječila, briga o nepokretnom ocu. Zatim loša ulaganja, krediti, život u trideset kvadrata u velikoj bijedi, na rubu prosjačenja. Na kraju osamljena smrt “od srca”, ili možda izbavljenje, jer sama je rekla da ju je tek svećenik uspio spriječiti da sama već ranije ne učini kraj.

Biva to tako, ljudi svakodnevno umiru od infarkta, i kaže se da je to dobra smrt, koja se dešava u trenutku, ali ja sam slušajući sinoć Anu kako pjeva uvjerena da je ona umirala godinama i na kraju umrla od razočaranja.

Kao i mnogi drugi, osamljeni i zaboravljeni koji se predaju i ugase tiho, kao što i žive. I dok bude svijeta, ta će se priča u neznatnim varijacijama ponavljati, i nitko to neće moći promijeniti, niti će ikada itko razumjeti, jer je scenarij takav da se može dogoditi bilo kome.

Život koji je dobar i siguran, u sljedećem trenutku prestaje to biti.

Pogrešna odluka, loše okolnosti, slabost … i odjednom vidiš da je nestala sunčana strana ulice, da si na stazi kojom ostatak vremena lutaš, sve dok se umor i razočaranje ne razliju preko svih rubova duše. I ne treba tražiti razloge tuđih nemira, ni imenovati tuđi mrak, kad je i vlastiti pretežak. Muku potpisanu tuđim imenom i prezimenom još nikada nitko nije uspio razumjeti. U svemu je jedino važno znati da se ona u svakom trenutku može preobraziti u vlastitu.

A priča o Ani Štefok, može biti svačija priča.