Umorio sam se od slike svog plemena i iselio se

“Umorio sam se od slike svog plemena i iselio se.”
Tomaž Šalamun

Zvučao sam jednako kao Tomaž,
sa jeftinom izbjegličkom torbom
kupljenom od Rumuna na buvljaku,
uvezanu selotep trakom.
Zbog grubog nanošenja povreda
radnika na aerodromima
na popucalim šavovima
virili su komadi moje domovine
zavijene u jeftini prtljag.
ljudi su gledali radoznalo
komade brda planina i mora kako vire.
U ruci mi je karton kakav ima
otmjena stoka sa pedigreom,
boja očiju, visina težina,
i sve ono što sam rekao
da sam i ko sam,
a pisalo je niko i ništa.
Stidljivo sam čekao da se oglasim
kao nijem čovjek.
Vidno upalih obraza
gledao sam službenika.
podsjećao je na komšiju iz mog kraja.
On se je idiotski osmjehivao
pokazujući zdravo zubalo.
Odagnah misao brže od misaone ptice
jer moj komšija nije imao zube
niti sam ga vidio u životu da se osmjehuje.
Ovo je tuđa zemlja koja se klete
da neće biti maćeha već mati,
i da za uzvrat neće oduzimati već davati.
Stavio sam mali križ pored nove zastave.
Na carini nisam prijavio ništa.
prošvercovao sam voćnjake, jezera i rijeke
sočne livade i neke olinjale vlastite teke.
Kraj jednog bio je neminovan,
a početak jasan ukazivala se
bijela neispisana pustolovina.

(Stevo Basara, rujan 2013.,
slikovnost Herbert Bayer)