Piše: Snježana Banović

Nakon odlaska dr. Branka Gavelle i dijela ansambla u novoosnovano Zagrebačko dramsko kazalište, HNK ostaje 1953. bez druge pozornice u Frankopanskoj ulici, koja je desetljećima služila kao “ventil” za uspješno manipuliranje s tri ansambla. Pitanje povećanja prostora postaje goruće za sve uprave koje će od tada pa do danas voditi ovo kazalište. Odmah se unajmljuje dvorana Akademije za kazališnu umjetnost na nekoliko sati dnevno i to za pokuse Drame, da bi se moglo uvježbavati “bar dva-tri djela paralelno i tako koristiti dramski personal na što ekonomičniji način”.

Nova uprava nacionalne kuće (Nando Roje, intendant, Mladen Bašić, direktor Opere i Mirko Perković, direktor Drame) razvija odmah nakon “odvajanja” ideju Komorne pozornice u dvorani Akademije, no otvaraju je tek četiri godine poslije, 1. ožujka 1957., pa možemo reći da od tada pa sve do danas traje, uz sporadične bljeskove, bezuspješna potraga za drugom pozornicom HNK-a. Usto, u upravljanju kazalištem, nemali je utjecaj imao Savez komunista i njegova podružnica u HNK koja se redovito, na svojim sjednicama bavila, osim ideologijom, i problemima u organizaciji, upravi i – repertoaru. Tako je primjerice početkom 1956. jasno istaknuto da je nužno “podizanje kvalitete predstava, odabiranje napredno i idejno najboljih djela… (te) organizaciono učvrščenje u umjet. kolektivima i tehnici.” No, uočena je i nešto opasnija premala briga “na odgajanju i primanju novih kadrova u SK, pa se navodi da komunisti nisu dovoljno aktivni i revolucionarni u otklanjanju negativnih pojava s kojima se susrećemo u svakodnevnom životu.

Dugo očekivano otvorenje Komorne pozornice označeno je tek u sezoni 1957/1958., izvedbom najznačajnije drame Jean Paul Sartrea ”Huis Clos” (Iza zatvorenih vrata) u režiji Vlade Habuneka, s Ervinom Dragman, Mirom Župan i Jožom Gregorinom u glavnim ulogama, koju kritika ocjenjuje kao “veliku predstavu povoljnog skladnog dojma, pa nastavlja: HNK traži nove metode rada, što praktično znači nove dodire s publikom i valja mu čestitati što se odlučio na taj pothvat. Ostvari li Komorna pozornica i mali dio svojih namjera, kazališni će život u Zagrebu biti obogaćen, bit će zauvijek ispunjena jedna osjetljiva praznina.”

U to vrijeme javlja se svijest o nepovoljnom položaju domaće drame na repertoarima naših kazališta, a usto se ukazuje potreba za ažurnijim praćenjem recentne svjetske dramaturgije. U sezonama koje slijede, na Komornoj pozornici prevladava suvremena dramska riječ: T. Williams, J. Osborne, B. Brecht, J. Anouilh…, a njima se stidljivo pridružuju i domaći dramski autori svojim djelima od kojih većina nije preživjela sljedeća desetljeća.

U organizaciji Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske, a nakon 150 predstava u 60 gradova, na Komornoj pozornici gostuje Strozzijeva Igra u dvoje, dramska Akademija se pridružuje ”Zagrljajem” Ranka Marinkovića u izvođenju studenata i režiji mladog Božidara Violića. Autor smatra da je Violić našao pravi i jedini dobar put za uprizorenje njegove novele, put koji je «rezultat profinjenog dramaturško-redateljskog senzibiliteta».

Ohrabrena dobrim početkom, ali i napucima organizacije SK koja apelira na upravu da na vrijeme pripremi repertoar koji će biti “planski postavljen i idejno usmjeren”, uprava HNK-a ambiciozno najavljuje sljedeću sezonu planirajući Krležu (Adam i Eva, Saloma), do realizacije kojeg ne dolazi, i Marinkovića (Zagrljaji), ovaj put s profesionalnim ansamblom, opet u režiji Božidara Violića. Premijera će ”Zagrljaja” uslijediti tek u trećoj sezoni tj. krajem 1959. godine.

(Fragment iz nove knjige Snježane Banović. “Kazalište krize”, izlazi na jesen kod ‘Durieuxa” u uredništvu Nenada Popovića)