Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Toni Franović

Svaka je imala stol, ne pretjerano velik, na kom su se pisale domaće zadaće, čistio grašak, razvijale kore za štrudlu od trešanja, a uvečer igrale karte ili „čovječe ne ljuti se“. I šparhet u kom je i ljeti i zimi pucketala vatra, jer ručak se uvijek morao kuhati, ili zagrijati pegla da se nešto na brzinu ispegla, baš na kuhinjskom stolu.

Naravno, kredenac sa rasparenim, porculanom „za svaki dan“ i još jednim čitavim „blagdanskim“ servisom, koji je bio izložen tako da se nikad nije ni vadio.

Zdjelu od debelog stakla (malo okrhanu, ali okrenutu tako da se ne vidi) sa jabukama ili narančama, mlinčenjak za rezance i pite, žicu za lupanje snijega, metalne kutije sa začinima, i obaveznu vekerica.

Na zidu šarenu vezenu kuharica s porukom gazdarici da „skuha ručak fino, pa će dobit novaca za kino“, a u prozoru nekoliko tegli s muškatlama.

Najviše sam voljela jesenska poslijepodneva kad bi se niz prozore slijevala kiša, a u kuhinji mirisala kava u šalicama, mamine igle za pletenje zveckale, a sa tranzistora sviralo nešto kao „tri palme na otoku sreće“, „ u gaju tom kukavica kuka“ ili nezaobilazna „la paloma“.

Kuhinja je bila toplo srce kuće, često jedina prostorija koja se zaista grijala, i u kojoj je do kasno u noć gorjelo svjetlo, jer se nakon večernjeg izlaska, a prije spavanja još na brzinu na kruh mazao med, mast ili pekmez.

I gdje god ste došli, sve su kuhinje nalikovale jedna drugoj; skromne, obične, skučene, i bez traga nečega što se danas zove stil. Nisu bile osobito lijepe, ali su bile luka i baza, za razliku od današnjih, dotjeranih i često sterilnih, u kojima se kuha i podgrijava, ali se živi negdje drugdje.

Ja pripadam generaciji koja je odrasla u kuhinji.

I vremenu u kom je hrana mirisala drugačije, vekerice sa kredenca mrvile vrijeme sporije, život bio jednostavniji i nije bilo problema koji se za kuhinjskim stolom nije mogao riješiti. Od poskupljenja drva i školskih knjiga, do odluka o izboru fakulteta.

I naravno, velikih snova o Sreći koja me negdje čeka, čim pređem kućni prag.

Od velikih želja i očekivanja nisam opazila da ne trebam ni dugo tražiti, ni daleko ići, jer Sreća se već s mojim žutim, lijenim mačorom sklupčala kraj šparheta, i virkala iza teglica sa maminim kiselim krastavcima … ali koja bi to mladost vidjela?

Danas, kad znam da ta gospođa ima bezbroj lica, i kad sam mnoga od njih otkrila i poljubila, znam da mi se jedno od najljepših pokazalo baš u onoj staroj, trošnoj kuhinji… kao dokaz da je Sreća hirovita pa ne bira ni prostor, ni vrijeme,nego ljude.