Piše: Edit Glavurtić
Slikovnost: Pierre Auguste Renoir

Sinoć sam umijesila knedle sa šljivama i pun veliki oval odnijela prijateljici da se malo zasladimo. Bile su još vruće kad smo sjeli za stol, a jesenski miris cimeta, šljiva i mrvica zapečenih na maslacu bio je neodoljiv. Prijateljičina kćer, mala prvašica ( koja je prije nekoliko dana zahtijevala od mame da je ispiše s vjeronauka) pojela je toliko da smo pomislili da će joj pozliti! Zatim je gledala crtiće, pa malo zaspala, pa se vratila za stol za kojim smo mi još uvijek sjedili, i upitala gledajući u tanjur s preostalim knedlama „ a za koga je ovih pet?“ „Za tebe Ema, možeš ih srediti sutra za doručak“ rekoh ja, a ona se nato zadovoljno uputi natrag pred televiziju.

Prije dva mjeseca bila mi je na kavi jedna druga prijateljica sa sinčićem, i dok smo mi raspredale o slikarskim problemima Mihael je navalio na tortu od jagoda sa šlagom. I pojeo količinu nevjerojatnu za dijete koje još nije krenulo u školu. Mada sam tortu i napravila zbog njega, ipak sam se malo zabrinula; što ako mu bude muka? Srećom, ni tad se nije ama baš ništa dogodilo, a Mihael svaki put kad me vidi pita ima li još torte? A ja kad vidim kako djeca uživaju, dobijem nevjerojatnu inspiraciju, samo bih smišljala poslastice!

Mada je u vrijeme mog odrastanja život u svemu bio zdraviji i prirodniji, nije sve bilo tako idealno. Postojala je jedna forma zbog forme, prazna i bezvezna potreba da se ostavi utisak i da se pokaže dobar odgoj poštovanjem bontonskih pravila. Jedno od njih bilo je obavezno servirati kolač kad dolaze gosti. A drugo je bilo objasniti djeci ”Ne uzimaj ništa dok te ne ponude, A ako ponude drugi put, pristojno reci – hvala, ne mogu!”

A događalo se ponekad da je za vrijeme cijele posjete na stolu tanjur s kolačima, ali gazdarica ništa ne govori. A dječje oči željne i velike, nekad ko i danas. To se ne zaboravlja, ko što se ni jedna neispunjena želja ne zaboravlja.

E, zato kad imam kakvog malog gosta uvijek napravim nešto fino, pa nutkam da uzme koliko mu drago, a ostatak pakujem za kući, za sutra.

To mi čini neopisivo zadovoljstvo. I predstavlja malu osvetu onim netaknutim tanjurima kolača iz djetinjstva koji su se samo gledali, i pamtili. Mislim ja, bolje da mom gostu bude malo zlo u želucu jer se prejeo, nego da mu bude zlo u srcu jer je ostao željan.

Ne mogu si pomoći, ali ja stvarno vjerujem da se od slatkog najbolje raste!