Piše: Edit Glavurtić

Znam da to danas nezamislivo zvuči, ali tada nije bilo mobitela, a mi telefon kod kuće nismo imali. Zato nije preostalo drugo, nego na svakom spoju dogovoriti sljedeći, zapravo samo vrijeme, jer mjesto se znalo.

Na Cvjetnom trgu, ispred kina Zagreb.

Mjesto naše, kao i stotina drugih parova. Nije to nimalo čudno, u ono vrijeme Cvjetni je izgledao kao kulisa neke Preverove pjesme, mnogi su se tamo sastajali.

Nakon nježnosti i zagrljaja, otkrivali smo grad; njegove parkove, kina, pizzerije i slastičarne, a ona crvena novčanica od deset tisuća uvijek je bila prekratka da njome pokrijemo sve što smo željeli. Poznato je da zaljubljenost mijenja vizure, pa je tako i meni u gradu u kom sam odrasla preko noći sve postalo novo i uzbudljivo; dosadne nedjelje, golubovi, fontane, tramvaji i zvonici.

Sve je bilo otkriće; od pečenih kukuruza na Štrosu do kabaretskog programa u Jazavcu. Ponekad smo se tako zaigrali da smo zaboravili gledati na sat, zbog čega sam sljedećeg jutra morala podnijeti ono mamino namrgođeno „koliko je sati bilo sinoć… zar se tako kasno dolazi kući?“, a on je nakon što me dopratio na Trešnjevku, morao pješačiti do Trnovčice, jer noćni tramvaji nisu vozili.

„Naše mjesto“ na Cvjetnom trgu ima neku čudnu magiju i dan danas, kad mi već odavno nismo par. Svaki put kad onuda prođem osmjehnem se kao da mi je još uvijek devetnaest godina, kao da žurim na ljubavni sastanak. Topao je taj osjećaj kog vrijeme ne umanjuje, i drag kao omiljena haljina koja je već pomalo izašla iz mode, ali me uvijek činila lijepom i sretnom, pa je tu i tamo u potaji izvadim iz ormara, obučem i zavrtim se pred ogledalom.

I razmišljam ostaju li komadići nas rasuti po pločnicima, parkovima, haustorima i svim onim mjestima na kojima smo se nekad voljeli?

Oni najbolji, svjetlucavi od nada i očekivanja, nenagrizeni razočaranjem, koji se kao perlice od štrasa kotrljaju kroz godine i sustignu nas nenadano, na neke dane kad je južina, kad tražeći nešto drugo odjednom u ruci držim dvije požutjele ulaznice za kino Zagreb, posljednji red, predstava u deset.

Ali nije to žaljenje, ni nostalgija. Samo nježnost, i neka neobjašnjiva žudnja za nemogućim – kad bih mogla barem još jednom osjetiti onu staru glad, nevinu, nepotrošenu i zapravo vječnu, za sve što se voli i otkiva prvi put.