Piše: Romano Bolković

U svom je jučerašnjem komentaru Davor Butković – a njegovi su komentari zapravo obznane, službena objava što se ima praviti na znanje, u skladu s autističkom samosviješću Mordora (Bajkovito ime za EPH) o sebi kao mjeri svega što jest – nonšalantno napisao da je Milanović obranio svoje ponašanje u slučaju lex Perković. Butković nema potrebu argumentirati bilo koju tvrdnju, jer obznane ne podrazumijevaju neophodnost racionalne argumentacije; umjesto toga, on jednostavno kaže: „Milanović je, zatim, solidno obranio svoje ponašanje u slučaju Zakona o pravosudnoj suradnji, ispravno inzistirajući na ravnopravnom položaju Republike Hrvatske u Europskoj uniji. Jer, ako se Zagreb nije kadar boriti za svoju minimalnu ravnopravnost, kakav je onda naš položaj unutar EU?“

Što se tu zapravo kaže i kakva je ovo pozicija?

Davor Butković, kao povlašteni tumač premijera, u ime medija koji je središnji relej hrvatske državne politike, slavodobitno otkriva: Premijer štiti nacionalne interese Republike Hrvatske.

Jasno da premijer RH štiti nacionalne interese RH, ali, ovdje se tvrdi nešto više od te samorazumljivosti: Butković naime sugerira da se Milanovićeva politika u EU iscrpljuje u zaštiti nacionalnih interesa Republike Hrvatske, da je to ukupni sadržaj te politike.

Drugim riječima: Butković honorira Milanovićevu poziciju građanskog nacionalizma svojstvenu, recimo, euroskepticizmu UKIP-a. U biti, nacionalističku poziciju.

Jer, što drugo Milanović u slučaju lex Perković ustrajno čini nego pokušava iznuditi legitimnost u sredini u kojoj funkcionira dirljivom pričom o zaštiti nacionalnih interesa: prema unutra, to je pokušaj podilaženja nacionalnom sentimentu doskočicom o zaštiti branitelja od sudskoga progona u zemljama EU, a prema van, to je ovaj nesklapan argument o borbi za ravnopravan položaj RH u EU, kao da je Europska Unija tek kvantum svojih članica, a ne kvalitativno novi entitet na koji i Hrvatska, kao i ine članice, prenosi dio svoga suvereniteta. Milanović, drugim riječima, igra na kartu nacionalizma, pokušavajući, svjesno ili ne, predstaviti svoju aktivnost kao zaštitu nacionalne države na frontu koji se zove Europska Unija. Takav diskurs klasičan je euroskeptički diskurs.

Sasvim slučajno, danas sam imao prigodu prisustvovati predavanju koje je variralo ovu temu: budući da će predavač tome posvetiti zaseban rad, ovdje ću samo spomenuti kratak izvod koji će nam poslužiti kao pomoćno sredstvo u razumijevanju Milanovićeve ideološke pozicije.

22. listopad 1995. Franjo Tuđman u UN drži govor u kojem kaže kako su dvije velike totalitarne ideologije doživjele poraz; te dvije ideologije, jasno, fašizam su i komunizam. Iz rasula kolonijalnih i ideoloških carstava izrastaju nove suverene države. Ali, svijet je sporo i nevoljko prepoznao epohalni značaj državne emancipacije malih naroda; imao je preča posla, zaokupljen pričom o kraju povijesti i novom svjetskom poretku u euforiji rušenja Berlinskog zida. I, usred takve analize, ističe predavač, Franjo Tuđman u svojoj izravnoj polemici s Fukuyamom, naprasno kaže: Povijesni proces opće demokracije nije se mogao zaustaviti na reformi političkih sustava, već izaziva dublje preobražaje. Nije Zapad srušio Berlinski zid, već je to bila težnja malih naroda za nacionalnom suverenošću. Lupetanja kraja hladnog rata, naracija o Europi istog tipa poretka i liberalnoj demokraciji, previđaju središnju historijsku istinu: bez „pozitivnog nacionalizma i kreativne nacionalne individuacije“ ne bi došlo do propasti komunističkog totalitarizma, do kraha bipolarnosti (doslovce tako, i to je naprosto nevjerojatno: Tuđman je imao pred očima sasvim drukčiju sliku Hrvatske, no što je bipolarana Hrvatska današnjice, uzgred budi kazano). Dakle, Tuđman izravno napada priču o liberalnoj demokraciji: o Fukuyaminoj univerzalnoj liberalnoj državi čijim će procesima vladati tržišni regulativni principi. Za njega je izlazak iz realsocijalizma u tržišnu ekonomiju i višestranačku demokraciju puka reforma: fundamentalna promjena o kojoj govori, to je za Tuđmana pozitivni nacionalizam i kreativna nacionalna individuacija.

To govori Franjo Tuđman u UN 1995. godine, kako ističe predavač: u izravnoj polemici s Fukuyamom. I, citati mu daju za pravo: izvan je svake sumnje da Tuđman tu ne samo da polemizira s pozicijom liberalne demokracije, nego se uspostavlja kao nacionalist u ideološkom smislu. Tranzicija sa realsocijalizma na novi poredak za Tuđmana je konzumirana s osamostaljenjem i odcjepljenjem: imamo tržišnu ekonomiju, obavili smo pretvorbu i privatizaciju, napisali demokratski ustav, ergo smo demokratizirani. Taj stav postao je dio opće svijesti: kao da imamo liberalnu demokraciju, jer imamo tržište i višepartijski sustav. Jasno, predstavnička demokracija nikako nije istovjetna liberalnoj: u hrvatskoj manifestno nedostaje politička kultura liberalne demokracije: nema javne sfere koja uopće omogućuje javnu diskusiju, recimo. Ovaj stav, vrijedi ponoviti, od tada kao da je dio opće svijesti: tek formalno ustanovivši liberalnu demokraciju, Hrvatska u različitim formama u raznim etapama svoje recentne povijesti očituje nacionalizam kao ideologiju svojstvenu svim njenim nomenklaturama: sjetimo se Račana koji ne izručuje generale; sjetimo se Mesića koji prijeti slanjem vojske na Republiku Srpsku. Takvi primjeri mogu biti banalni, ali se oni suštinski ne razlikuju od Tuđmanove osviještene pozicije nacionalizma koji govori o tome da nije dovoljna puka reforma političkoga sustava – kakva opaska! – nego je tu neophodan i pozitivni nacionalizam.

Starčević + Radić + antifašizam

Što je drugo nego taj isti pozitivni nacionalizam argument: „ispravno inzistirajući na ravnopravnom položaju Republike Hrvatske u Europskoj uniji. Jer, ako se Zagreb nije kadar boriti za svoju minimalnu ravnopravnost, kakav je onda naš položaj unutar EU?“. S jedne strane imamo zahtjev da se građanin Republike Hrvatske pojavi pred sudom u Njemačkoj, a s druge argument: ali postoji državni interes, a taj je da naš položaj unutar EU bude ravnopravan, te se stoga u EU, kao području borbe, mi moramo izboriti za taj interes i taj položaj. Europa kao suma nacionalnih država koje se bore za svoj položaj, to je vizija Europske Unije Zoran Milanovića. U ovom smislu Zoran Milanović, koji je po vlastitom iskazu liberal conservative, u nesporazumu je s vlastitom ulogom: u tom registru govoreći, ulogom liberalnog nacionalista onog tipa koji je protagonist današnje globalne podjele rada i čija se uloga ne sastoji više u zaštiti nacionalnih interesa, već u posredovanju interesa globalnoga kapitala. Globalizacija na stanovit način treba nacionalnu državu: treba njenu infrastrukturu kao relej, medij transmisije moći. Kapital djeluje i bez nacionalne države ili u nekakvoj “tankoj” državi, koja nikako ne treba biti demokratska država – upravo nasuprot. Stoga je legitimitet današnje nacionalne države u prilagodbi pravnoga sustava standardima Unije, primjerice, a ne u ispunjavanju narodne volje, ma kako to domoljublju cinično zvučalo.

Ali, Zoran Milanović, koji se svjesno poduzeo toga posla s te pozicije, odjednom je odbio svoju ulogu, odjednom je odbio svoj tekst: to je ono što se u Hrvatskoj ne shvaća, iako je to ono što Zorana Milanovića u konačnici mora koštati pozicije: on je jednostavno kao ideološki nacionalist, nacionalist Tuđmanovog tipa koji zagovara, ma i hinjeno, ma i trenutno, retorikom devedesetih, interese braniteljske populacije po Zagrebu, ili pak nacionalne države u Europskoj Uniji, anakron, on je passe: zajedljivo kazano, ako nije komprador, Milanović je nepotreban, i stoga Milanovićev govor i vapi: ‘Ne vjerujte onima koji govore da rasprodajemo državu!, kako njegovu osnovnu poruku naciji vidi njegov povlašteni medij i tumač, „Jutarnji list“, ističući je u naslov. Da ne govorimo o tome kako se cijela ova priča o nacionalizmu i nacionalnoj državi, ispričana Tuđmanovom retorikom, ili retorikom njegovih najvećih oponenata, dakle ispričana retorikom apologije nacionalne države u svijetu globalnog kapitala ili pak nasuprot kritikom njene neophodnosti kao transmisije volje Zapada aka korporacija aka istog tog globalnog kapitala, može suspendirati jednostavnom primjedbom: a zašto bi Zoran Milanović morao braniti tu nacionalističku poziciju u suvremenom svijetu isprepletenom nebrojenim interakcijama, kako ga recimo opisuje u svom interviewu naslova ‘Kapitalu ne treba demokratska država’ prof. Zoran Kurelić: „…globalizacija (je) geografsko širenje prostora na kojem međunarodne interkontinentalne i internacionalne interakcije snažno djeluju na lokalne društvene interakcije. Prema tome, ovo što se zbiva na međunarodnoj razini izravno utječe na ono što se zbiva u određenoj zemlji. Ako dođe do napada na WTC, onda će se sve u vezi s tim odraziti i kod nas vrlo brzo ukoliko smo globalizirana zemlja. Možemo reći da se već odražava, od sigurnosti letova s Plesa i pojačane kontrole nadalje. To smo osjetili već nakon dva dana. Ako smo i ekonomski globalni dio svijeta, odrazit će se i na cijenama nafte, jer cijene su pale i oni koji je sada kupuju za gotovinu mogu profitirati. Sve stvari koje se dogode u globaliziranom svijetu imaju brzi refleks na vrlo udaljena lokalna područja.“ To Zoran Milanović kao da ne razumije. On, koji tako puno čita, kako kaže Glas Mordora, kao da ne zna, barem na razini jutarnjeg listanja Wikipedije, za teoriju kaosa i efekt leptira, pa ne shvaća da na život građana kojima je premijer mogu utjecati oscilacije jedne valute ili dosljednost jednog njemačkog suca. Umjesto toga, on i opet u okviru nacionalne naracije inscenira praiskonski sukob partizana i ustaša, raspru crvenih i crnih o ćirilici, e da bi se u toj zavadi ideologija esencijalno suprotstavljenih liberalnoj demokraciji pojavio kao jedina točka izravnanja i pomirenja svih društvenih proturječja – kao nekoć Franjo Tuđman, pomiritelj ustaša i partizana – braneći najapstraktniji nacionalni interes za koji jedino tautološki može kazati da je – državni interes. U čemu se on sastoji? U tome da naša država bude ravnopravna ostalima u Europi! A zašto to ona nije? Ono što je nevjerojatno, jest da Milanović odbija shvatiti da to Hrvatska nije upravo opiranjem ispunjenju preuzetih obveza, nego misli da to ona nije jer se od nje, kao zemlje ravnopravne inim članicama zapadnoeuropskog uljudbenog kruga, traži da te obveze ispuni i dogovoreno poštuje.

Iako se čini da je ova bliskost Zorana Milanovića Tuđmanovom tipu nacionalizma slučajna, ona to nikako nije: o tome sam već pisao prije pet, šest godina, zadnji puta u Objektivu u siječnju 2011. godine, dakle na vrijeme: „U tekstu o tadašnjem predsjedniku SDP-ova Savjeta za vanjsku politiku, Zoran Milanović kaže da je njegov „politički uzor Miko Tripalo“, jer da je „u tom je čovjeku utjelovljeno sve pozitivno i racionalno što je hrvatska politika dala“, dodavši da su “Starčević i Radić temelji hrvatske kuće bez kojih nema prizemlja ni prvoga kata”. U usputnoj biografskoj crtici, konačno, Milanović će zaokružiti svoj idološkopolitički background ili profil, kako vam drago: „Moji su težačkih korijena, iz Glavica pokraj Sinja. Prema ‘stanju duša’, maticama, mogu pratiti povijest svoje obitelji tristo godina. Djed Ante bio je težak, bio je organizator pomoći partizanima te je, praćen sumnjama, zaglavio u ustaškom zatvoru 1942., ali je uspio pobjeći. Njegov brat Ivan prošao je sve ofenzive, sudjelovao u formiranju brigada u Dalmaciji. Zanimljivo, njih dvojica su se nakon četiri godine ratovanja sreli u Trstu. Moji su, dakle, bili antifašisti, od prvoga dana, a ne od kapitulacije Italije“. Rezimirajmo sada:

Milanović kaže da mu je politički uzor Miko Tripalo. Potom, odmah na početku teksta, kaže da su “Starčević i Radić temelji hrvatske kuće bez kojih nema prizemlja ni prvoga kata.” I konačno zaključuje: “Moji su težačkih korijena, iz Glavica pokraj Sinja. Bili su antifašisti, od prvoga dana, a ne od kapitulacije Italije…”. Zapamtimo ovu formulu: Starčević + Radić + antifašizam.

Napravimo malu digresiju, koliko fascinantnu toliko bizarnu: 5. studenog 2009., Inoslav Bešker analizirao je hrvatskoga feniksa, Milana Bandića: evo što je o sebi kazao Bandijeras, a što je o tome rekao Ino: „Kakav želim biti hrvatski predsjednik? Moj program je starčevićanstvo, radićevština, hrvatski antifašizam i Domovinski rat, odnosno dostojanstvo branitelja.“, also sprach Milan Bandić. Bešker će na to: „Napokon prvi programski akcent, ali povijesno i idejno šaren, koji računa na privlačnost političkih brandova, pri čemu se Bandić ne upušta ni u naznaku što je to starčevićevsko ili radićevsko primjereno i primjenjivo danas. Definicije su još nejasnije danas ako se zna koliko su bile nejasne još prije sedamdesetak godina, kada su se i na Starčevića i na Radića u Hrvatskoj pozivali i partizani i ustaše.“

Bože, kako naivno, kako nepažljivo!

Jer, trebao se Bešker dosjetiti barem Manolića, ako ne već Tuđmana: „Zbog toga smo mi rekli: Gradit ćemo na pozitivnim tradicijama Starčevića, Radića i Hebranga, odnosno ljevice. To ne treba zaboraviti!“, kazao je Joža, ne jednom, i ne samo u jednom interviewu.

Ako je Bandićeva predsupilovska PR-pirotehnika simbolizirala pokušaj revivala devedesetih na next level, beskrajno dirljivi napor da se nakon oca domovine Franje Tuđmana i predsjednika građanina Stipe Mesića, pojavi i svehrvatski predsjednik, onaj koji rehabilitira hrvatstvo nakon što je Stipe prereagirao na Franju, Manolićeva opaska nema ništa od te poze: ona je autentično prisjećanje na izvornu HDZ-ovu kompozitnu ideologiju Starčevićeve državotvornosti, Radićeva republikanizma i antifašističkog nasljeđa Hebrangove ljevice. To je naime ideološki bricolage Tuđmanove ideologije, kako je opisan u programskim dokumentima HDZ-a s kraja osamdesetih i početka devedesetih. Takozvane postliberalne ideologije redovito su patchwork krajnje heterogenih motiva: tipični su, recimo, sastojci nacionalistički populizam, Blut-und-Boden-ukorijenjenost, aristokratsko-vojnička elitistička etika etc.etc.; uporišna točka totalizacije ovakvog ideološkog polja, poseban je njegov element, onaj koji pozitivira stanovitu prazninu. Evo o kakvoj je praznini riječ: “Ja sam kao prazan ekran na koji ljudi posve različitih političkih orijentacija projektiraju vlastite vizije.“ Riječ je o jednoj od presudnih rečenica Obamine autobiografije. On je zrcalo koje pokazuje što god gledatelj želi vidjeti, reći će Simon Critchley. Ili, kako je Milanović te 2009. govorio o Bandiću, proglasivši ga je čovjekom bez ikakve ideologije, lišenim bilo kakvih političkih određenja.

Neosporna je dakle činjenica da je ideološka pozicija Milana Bandića, ali i Zorana Milanovića, tih godina za potrebe političke utakmice dizajnirana po uzoru na onu dr.Franje Tuđmana.“

Očito, nije to bio samo PR, nije to bila samo promičba. Kad se javi neophodnost zaštite osnivača ove države, onda se Milanović javlja kao vrlo kreativan nacionalist s čak i Butkoviću prihvatljivim pozitivnim nacionalističkim poslanjem: inzistiranjem na ravnopravnom položaju Republike Hrvatske u Europskoj uniji koje je dnevnopolitička izlika za autentično ideološki potez prezentacije partikularnog interesa, zaštite Josipa Perkovića, kao univerzalnog: državnog interesa Republike Hrvatske.

Zoran Milanović zapravo u tom smislu ne ostavlja mjesta Karamarku: retuđmanizacija je HDZ-a izlišna, jer Hrvatska ionako nikad nije detuđmanizirana.