Piše: Marijan Grakalić

Ponekad pomislim kako je cijela zbrka tek usputna i da će proći do jutra. Kako će tada svjetlo zore preobratiti i život i grad i lakoćom nadomjestiti sve. Neće više biti nedoumica, nestati će nepravde i zlobe, a tu će tada biti osvijetljena predosjećanja koja me progone i koja kažu kako je svaka ulica i svaki novi dan prolaz kroz lažna vrata, tek iduća neprijatna perspektiva i klopka što postoji još od prije. Bdijem. Prije osvita prolaze rani tramvaji. Vijugaju svojim nepromjenjivim putima gradom od betona, zgrada i magle prema centru, mjestu u kojem se susreći oni koji su od krvi i mesa. Postoji nužna neumitnost strpljenja raspoređenog između tramvajskih postaja što zahtjeva dodatni napor da se izdrži i ne popusti pod nagonima koji bi željeli da su prvi na redu. Oni nas ponekad sile da se podamo lutanju, neodređenoj ali primamljivoj želji da se iziđe prije vremena iz ustaljenih shema i pođe ulicama besciljno, da se promaši ili uopće ne stigne do cilja. Tako kada se takvom prilikom sve izjalovi sustigne me dojam neobaveznosti pa mi sve, i ja sam i grad, djelujem nestvarno. Možda i na trenutak sretno iako me prožima osjećanje da se tako može svašta utvarati.

Novo je jutro, dakako, isto ono koje dolazi već vjekovima kako bi potvrdilo zatočenje grada sapletenog u koštac s nebrojenim sudbinama neodvojivim od njihovih vlastitih djela. Danas opet ništa nije pohrlilo ka uskrsnuću, pa i dalje ostajem sažet u proporcijama vjerolomnih aluzija i još daleko od toga da me dodirne inkarnacija nekog novog bića, onog neopipljivog koje može svojom prirodom da poleti iznad robovanja ispaštanju. Odsutnost priviđenja tek je trenutna kletva, dio gradske vreve i kazne koja razdvaja zemlju od beskraja. Zato ću ponovo čekati, isto onako kao i tramvaj, lice prijatelja, riječ u prolazu ili prvu noć u kojoj se općim svojstvom mraka pretapaju lica i mijenjaju vizure. Preobraženje srca vlada ovim gradom i mojim životom.

Pisati ću i sutra kako bi Zagreb i dalje živio na mojim stranicama, rasprostrt u svemu, od mladenačke ljepote pa do staračke depresije, od Save pa do Medvednice uzdišući, živeći i snivajući sa svim grijesima i radostima poznatim ispod i iznad oblaka. Pisac je podjednako i domaćin i izgnanik iz grada, lice koje je nebrojeno puta preživjelo vlastitu parodiju, no unatoč tome naslućuju pobjedu nepromjenjivog, onog što se kao i tok rijeke može poistovjetiti s nečime što je oslobođeno od okova vremena u kojem se banalnosti nameću kao prvi i posljednji pozdrav. Pisanje je tek način da se prenem, onaj osvit s kojim opet počinje sve, pa i grad i tekst.