Piše: Kruno Čudina

Najteži je početak, rekli bi ljudi. No, govoriti o kraju možda je još manje pouzdano. Stoga ću ignorirati oboje. Držati svaki trenutak u kojem ovdje pišem tek još jednim pokušajem da se već toliko uopćenim i očitim lažima suprotstave neke druge, prečesto namjerno previđene činjenice, koje bi možda, svaka za sebe, mogle biti i svojevrsne istine. Pravda je prosta, ponekad doslovno, ponekad preneseno, i počesto u slaboj vezi s činjeničnom istinom. Jednako kao što nam i ona velika, univerzalna Istina ostaje nedohvatljivom, dok svjedočimo nebrojenim pojedinačnim i grupno proizvedenim istinama, zasnovanima na osobnom, subjektivnom dojmu, sklonom ignorirati spomenute činjenice.

A dojmovi i uvjerenja, kada jednom postanu prekruti i zadrto jednostrani, iznimno su opasni. Kako za pojednica, tako i za društvo u cjelini. Situacija ovog našeg vremena – prožetog jeftinim senzacijama, većinom trivijalnim vijestima uzdignutima na razinu proslave gluposti i lošeg teatra, reklamama koje vrijeđaju sam pojam ljudske inteligencije, neprestanim medijskim zagovaranjem zabave na smrt, pamfletističkom propagandom usmjerenom ka otimanju od drugih i ratnim huškanjem – vrlo je zabrinjavajuća svima onima koji još iole promatraju i razmišljaju o onome što se događa oko njih, a i šire.

Cijeli taj virtualno-stvarnosni cirkus, jer po većinu ljudi stvarnost postaje sve tragičnija, treba prestati biti uziman zdravo za gotovo, računajući da će nas razne ‘aplikacije’ koje su proizvođači iluzija predvidjeli za nas nastaviti opsjedati, beskrupulozno tvrdeći kako je istina, način života, sama naša stvarnost upravo takva kakvom je oni prokazuju i prikazuju. U takvim okolnostima dodatna demistifikacija čini se nužnom. Životi su nam više nego ikad obilježeni površnošću i sve više se temelje na besramnim i proizvoljnim lažima koje nam serviraju razni ‘gospodari iz sjene’, s ciljem da fabriciraju svaku činjeničnu istinu, da zatru svako naše razmišljanje vlastitim nam glavama. Pa ako već i ne možemo stati na kraj njihovim pokušajima da nas učine zombijima, možemo se mi sami pokušati oduprijeti njihovim naporima.

I to upravo razmišljanjem te, dodatno, ostajanjem uz sve one obične, katkad proste činjenice. Uz sve jasne i male istine koje su nam svima znane, ali kao da ih više ne prepoznajemo, kao da zaborav koji nam nameću prekriva svaki naš trud da ih oživimo. Problem je što mnogi među nama niti ne žele misliti svojom glavom, iz kojeg li to već misteriozna interesa, jer malodušnost nećemo i ne smijemo uzeti u obzir kao opciju; to bi bila opcija očaja. Unatoč svemu – naša baza, uvid u ono najjednostavnije i najočitije uvijek ostaje u nama i sposobno je prepoznati svaku laž. Znači, samo je pitanje naše volje hoćemo li to učiniti.

Ta prosta pravda, prevedeno: obična istina (bez unilaženja u sfere virtualne metafizike, dakle one koja je moguće ostvariva, ali se još uvijek nije manifestirala; jednako kao i one koja nije doli puka imaginacija, te kojoj je mjesto uvijek unutar čovjeka, nikako u javnom; i nadalje, bez već spomenutog i opasnog mistificiranje same stvarnosti) – koja nije ništa nego puka istina o svemu što nas okružuje, što se događa i što nas, na kraju krajeva, i određuje kao ljude u međusobnim odnosima i načinu na koji živimo – ona je izbor koji možemo imati. Ona je otpor svakoj laži koju nam serviraju. I završno, kao dodatak dodatku: demistificirajmo i sami sebe. Tako ćemo još bolje nastaviti s procesom demistifikacije, tako ćemo ubiti mit koji nam je serviran na kičastom tanjuru, na tanjuru na kojemu trenutno leži nekakva spodoba koja se i dalje naziva čovjekom, a nije više ništa nego sjena i naoko prazna ljuska istoga. Mit koji leži na tanjuru, može i na odru – ”čovjek od danas”, u smislu najgore kletve na račun toga i takvoga entiteta. Hvala. Do sutra.