Piše: Romano Bolković

Jelena Lovrić kao Zoran Milanović

U prethodnom tekstu Dijagnoza stanja nacije demontirao sam imbecilni epehazijski spin, skretanje pažnje s obrane komunističkih zločina, tj. afere lex Perković, na navodnu potporu Viviane Reding ambiciji Vlade Republike Hrvatske da ćirilicom ispiše Vukovar. Govorio sam i o Milanovićevom nacionalizmu i tuđmanovštini. Jelena Lovrić, koja svoj kruh zaista sve teže zarađuje kao Pavić-Milanovićeva rubrika „Želje i’Poruke“, danas sumira ta dva motiva:

„Još će teže dobiti podršku javnosti da se radi progona, po njima, komunističkih zločina dira u preambulu hrvatskog Ustava. Kako je to u intervjuu Globusu zatražio Tomislav Karamarko. Šef HDZ-a htio bi da se u, Ustavom priznate, temelje hrvatske države, uz starčevićanstvo, radićevštinu te pozitivne tekovine hrvatske ljevice, odnosno antifašizam, doda i antikomunizam.

Ni briga ga što je taj uvodni dio Ustava cizelirao Franjo Tuđman osobno. Takvom inicijativom opet otvara pitanje vjerodostojnosti svoje stranke i vlastite političke agende. Što je inače jedan od HDZ-ovih krucijalnih problema.“
Jelena Lovrić je negdje usput postala karikaturalna pojava: iznebuha, ona i ‘Jutarnji list’ brane postmoderni tuđmanov ideologijski bricolage starčevićanske državotvornosti, radićevskog republikanizma i Hebrangove ljevice; brane komunističke interese nacionalističkim sredstvima. O tempora, o mores! Pa to su Lovrićka i Mordor odišu tuđmanovštinom! To oni vape za preambularnom hrvatskom nacionalnom državnom ideologijom! Groteskno!

O čemu je tu zapravo riječ? Riječ je o dizajniranju ideološke pozicije Zorana Milanovića po uzoru na politički profil Franje Tuđmana još za Milanovićevih ranih radova, na početku njegove čelničke karijere; tog se PR-poduhvata tada poduzeo upravo Mordor – to epehazijsko međuzemno carstvo kojekakvih podzemljara – o kojima sam u tom real-timeu, kad su izvodili Milanovićev make-over, napisao sljedeće:

Zorana Milanović kao Franjo Tuđman

U tekstu o tadašnjem predsjedniku SDP-ova Savjeta za vanjsku politiku, Zoran Milanović kaže da je njegov politički uzor Miko Tripalo, jer da je u tom je čovjeku utjelovljeno sve pozitivno i racionalno što je hrvatska politika dala, dodavši da su Starčević i Radić temelji hrvatske kuće bez kojih nema prizemlja ni prvoga kata. U usputnoj biografskoj crtici, konačno, Milanović će zaokružiti svoj ideološko-politički background ili profil, kako vam drago: „Moji su težačkih korijena, iz Glavica pokraj Sinja. Prema ‘stanju duša’, maticama, mogu pratiti povijest svoje obitelji tristo godina. Djed Ante bio je težak, bio je organizator pomoći partizanima te je, praćen sumnjama, zaglavio u ustaškom zatvoru 1942., ali je uspio pobjeći. Njegov brat Ivan prošao je sve ofenzive, sudjelovao u formiranju brigada u Dalmaciji. Zanimljivo, njih dvojica su se nakon četiri godine ratovanja sreli u Trstu. Moji su, dakle, bili antifašisti, od prvoga dana, a ne od kapitulacije Italije“. Rezimirajmo:

Milanović kaže da mu je politički uzor Miko Tripalo. Potom, odmah na početku teksta, kaže da su “Starčević i Radić temelji hrvatske kuće bez kojih nema prizemlja ni prvoga kata.” I konačno zaključuje: “Moji su težačkih korijena, iz Glavica pokraj Sinja. Bili su antifašisti, od prvoga dana, a ne od kapitulacije Italije…”. Zapamtimo ovu formulu: Starčević + Radić + antifašizam.

Napravimo malu digresiju, koliko fascinantnu toliko bizarnu: 5. studenog 2009., Inoslav Bešker analizirao je hrvatskoga feniksa, Milana Bandića: evo što je sam o sebi kazao Bandijeras, a što je o tome rekao Ino: „Kakav želim biti hrvatski predsjednik? Moj program je starčevićanstvo, radićevština, hrvatski antifašizam i Domovinski rat, odnosno dostojanstvo branitelja.“, also sprach Milan Bandić. Bešker će na to: „Napokon prvi programski akcent, ali povijesno i idejno šaren, koji računa na privlačnost političkih brandova, pri čemu se Bandić ne upušta ni u naznaku što je to starčevićevsko ili radićevsko primjereno i primjenjivo danas. Definicije su još nejasnije danas ako se zna koliko su bile nejasne još prije sedamdesetak godina, kada su se i na Starčevića i na Radića u Hrvatskoj pozivali i partizani i ustaše.“

Bože, kako naivno, kako nepažljivo! Jer, trebao se Bešker dosjetiti barem Manolića, ako ne već Tuđmana: „Zbog toga smo mi rekli: Gradit ćemo na pozitivnim tradicijama Starčevića, Radića i Hebranga, odnosno ljevice. To ne treba zaboraviti!“, kazao je Joža, ne jednom, i ne samo u ovom interviewu.

Ako je Bandićeva predsupilovska PR-pirotehnika simbolizirala pokušaj revivala devedesetih na next level, beskrajno dirljivi napor da se nakon oca domovine Franje Tuđmana i predsjednika građanina Stipe Mesića pojavi i svehrvatski predsjednik, onaj koji rehabilitira hrvatstvo nakon što je Stipe prereagirao na Franju, Manolićeva opaska nema ništa od te poze: ona je autentično prisjećanje na izvornu HDZ-ovu kompozitnu ideologiju Starčevićeve državotvornosti, Radićeva republikanizma i antifašističkog nasljeđa Hebrangove ljevice. To je naime ideološki bricolage Tuđmanove ideologije, kako je opisan u programskim dokumentima HDZ-a s kraja osamdesetih i početka devedesetih.

Takozvane postliberalne ideologije redovito su patchwork krajnje heterogenih motiva: tipični su, recimo, sastojci nacionalistički populizam, Blut-und-Boden ukorijenjenost, aristokratsko-vojnička elitistička etika itd., uporišna točka totalizacije ovakvog ideološkog polja, poseban je njegov element, onaj koji pozitivira stanovitu prazninu. Evo o kakvoj je praznini riječ: “Ja sam kao prazan ekran na koji ljudi posve različitih političkih orijentacija projektiraju vlastite vizije.“ Riječ je o jednoj od presudnih rečenica Obamine autobiografije. On je zrcalo koje pokazuje što god gledatelj želi vidjeti, reći će Simon Critchley. Ili, kako je Milanović te 2009. govorio o Bandiću, proglasivši ga čovjekom bez ikakve ideologije, lišenim bilo kakvih političkih određenja. Neosporna je dakle činjenica da je ideološka pozicija Milana Bandića, ali i Zorana Milanovića, tih godina za potrebe političke utakmice dizajnirana po uzoru na onu dr.Franje Tuđmana.

Franjo Tuđman kao Josip Broz Tito

EPH je Klub narikača: tamo ili netko piše nekrolog, obično Jergović jer on jedini nikada nije poznao nikoga s kime se u ime kolegija oprašta, budući da pokojnik nije ni volio da mu itko od klasikovih kolega išta na oproštaju kaže ili žanrovski nariče za prošlošću, naprosto stoga jer u današnjem svijetu EPH nema budućnosti. Stoga i Lovrićka sada nariče za Tuđmanom, koji nije dao Tita, koji nije dao Tuđmana kojemu ne treba pakovati, a sve pro domo sua: „Šef HDZ-a htio bi da se u Ustavom priznate temelje hrvatske države, uz starčevićanstvo, radićevštinu te pozitivne tekovine hrvatske ljevice, odnosno antifašizam, doda i antikomunizam. Ni briga ga što je taj uvodni dio Ustava cizelirao Franjo Tuđman osobno.“

Podsjetimo: Karamarko je već u prvom koraku svoje finalne etape puta prema Markovom trgu još kao ministar u Vladi Ive Sanadera – u koju je paradoksalno ušao kao jedan od dva Mesićeva pulena i čime se je nakon ubojstva Ivane Hodak Mesić pokazao kao šef u državi stavljajući ministarstva svoje ljude Šimonovića i Karamarka – izjavio da antifašizam u Ustavu treba zamijeniti pojmom anti-totalitarizma. Čak ni na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava utvrđen Deklaracijom Europskog parlamenta o proglašenju 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, o tome u Hrvatskoj nije bilo a nije ni danas uputno govoriti. Jelena Lovrić bi da se o tome ne govori ni dan danas. Naročito ne u Ustavu iako su o post-totalitarizmu (nevjerojatno, ljevica je nekoć bila prosvijećena, pismena i načitana, dočim je danas sve nedotupavija, nedoučena i jedva pristigla do desete strane Žižekove Parlakse) u nas najpametnije govorili upravo oni rijetki pametni ljevičari koje tranzicija nije omela u kruhoborstvu, niti ih je nezajažljiva privatizacijska pohlepa odučila misliti:

„Ako su mir i stabilnost Evrope nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira na blokovsku podijeljenost, bili utemeljeni na antifašizmu, danas nakon takozvanih demokratskih revolucija 1989. Evropa se ujedinjuje na postkomunističkoj odnosno posttotalitarnoj paradigmi. Taj preokret simbolički je kondenziran u padu berlinskog zida kao metafori konačnog oslobođenje od obaju totalitarizama dvadesetog stoljeća, fašističkog i komunističkog.“, kazat će Boris Buden.

”…bez SSSR-a pobjeda nad Nijemcima jednostavno nije bila moguća, sa SSSR-om nije bio moguć antitotalitarni program” – veli Žarko Puhovski.

Hrvatski antifašizam, nažalost, nije bio i antitotalitaran: borba protiv jednog totalitarizma, fašizma, skončala je u drugom totalitarizmu, u diktaturi proletarijata.

Josip Broz kao Karl Marx

K tome, jesmo li iznenada zaboravili Marxa? Naši ljevičari pojma nemaju o prvim lekcijama TIPSS-a i Marksizma, o elementarnim pojmovima dijalektike: zamijeniti antifašizam antitotalitarizmom ne znači odreći ga se, nego ga prevladati kao očuvana i uzdignuta na viši nivo, upravo u smislu Hegelovog pojma Aufhebung, koji je Marxu bio od naročitog značaja: nešto se ukida po formi, ali na višem stupnju čuva po sadržaju. Nije to tako teško shvatiti, samo ako u šupljini glave ne odzvanja His Master’s Voice.

Ipak, ovo nerazumijevanje mogućnosti da antitotalitarizam ne ništi pojam antifašizma ima i svoj pragmatičan rezon. Razlog ovog zaborava antagonizam je crvenih i crnih, ideološka fantazma koja strukturira hrvatsku stvarnost, koja perpetuira politički status quo i legitimira sadašnju političku nomenklaturu kao povijesno neophodnu: sve dok je ustaša koje navodno žele revizionistički suditi partizanima, neophodni su antifašisti, a njih pak usijane nacionalističke glave doživljavaju kao crvenu krpu, i tako se taj crveno-crni povijesni hrvatsku rulet vrti sve dok kuglica poslovično ne prohuji kroz glavu i padne na nulu, uvijek i samo na Ništa.

Pritom taj lažni prasukob uzurpira ukupni prostor građanske politike onemogućujući rješenje stvarnih konflikata hrvatskoga društva. Liberalna demokracija u Hrvatskoj se osujećuje sustavno, jer jedino odatle prijeti opasnost sankcioniranja komunističkih zločina: upravo je zato Hrvatska prepuna histerije oko propasti neoliberalizma, jer u konačnici, fašizam i nije drugo doli vid imperijalnog kapitalizma za društvo u kutu Jelene Lovrić. Nije li? Crvenima nisu opasnost crveni u crnim dresovima; njima je iskonska prijetnja liberalna, nastupajuća europska demokracija.

I zato nekomunistička mladež kojoj je omogućeno dva tjedna Subverzivnog festivala usred Zagreba na dotacijama Grada i Minkulta, a da nitko ne zna koliko je to novaca za teze o neminovnosti revolucionarnog rušenja poretka koji festival subverzivno financira, ima priručnu teorijsku izobrazbu za koju je zadužen dragi clown Žižek: liberalna je pozicija nepristrane osude oba totalitarizma a priori neprihvatljiva, jer je nužno zauzeti poziciju i tvrditi da je fašizam fundamentalno “gori” od komunizma. Totalitarizmi nisu usporedivi: staljinizam nije ubijao ljude zbog onoga što su bili, nego zbog njihovih čina, pa i fiktivnih, iznuđenih terorom čistki: „u nacizmu Židov je u konačnici kriv jednostavno zato što je Židov, zbog svojih izravnih prirodnih svojstava, zbog onoga što on jest, dok čak i u najmračnijem staljinizmu pripadnik buržoazije nije kriv per se, tj. izravno zbog svog društvenog statusa – sudjelovanje u klasnoj borbi počiva na subjektivnom činu odluke.“

Karl Marx kao braća Marx

Komunizam, kao posljednji prosvjetiteljski emancipacijski projekt čija je svrha bila osloboditi čovjeka kao homo fabera, kao radnika, ogrezao je u praktičan zločin: teorijski riječ je o plemenitoj ideji. Nacizam i fašizam, autentično su zločinačke ideologije, teorijski i praktično nošene idejom radikalnoga zla. Biti antifašist znači biti protiv rasnih zakona. Biti antikomunist značilo bi biti protiv razotuđenja radnika i rada. Ljevičari su poput pisaca: vrline drugih vrednuju po njihovim ostvarenjima, a od drugih traže da ih vrednuju po onome što naslućuju ili namjeravaju.

U Hrvatskoj je stoga i dan danas nemoguće govoriti o promijeni paradigme, jer Hrvatska jednostavno nije zrela za Europu: mi se još uvijek ne možemo otkloniti od zločina počinjenih između ’45. i ’90., jer njihovi počinitelji moraju ostati nekažnjeni; ta radi se o onima koje Amerikanci nazivaju – Founding Fathers.

I tu smo opet na početku: ne u Vukovaru, nego s Vivian Reding, u Bruxellesu. Gdje ćemo i biti sve dok se ne preselimo u Njemačku. Na sud.

Veli Marx, povijest se ponavlja, jednom se zbivajući kao tragedija, potom kao farsa. Piše to Karl Marx u tekstovima Osamnaesti Brumaire Luja Bonaparta i Prilog kritici Hegelove filozofije prava. U prvome, tragična je francuska revolucija od 1793.-1795., a farsična ona od 1848.-1851.; u drugome tragičan je francuski ancient regime, a farsičan njemački onodobni poredak. Tragedija i farsa dva su oblika propasti neke svjetsko-povijesne činjenice.

Kad se u siječnju iz Vukovara cijela ova karavana, od Marxa preko Tuđmana do Jelene Lovrić i Milanovića vrati na početak, u Bruxelles, pa kad ustanove da je Europi dosta ove balkanske farse, suđenje koje pokušavaju upriličiti ovdje, po logici: Priznajem samo sud svoje partije!, istom će postati presuda Milanovićevoj nabusitosti bez pokrića: sve se danas može biti, čak i clown poput Papija, ali jedno nikako ne – provincijalni smartass.