današnja vijest, pa napisah pjesmu…

ISPROVOCIRANA PROTESTNA PJESMA

nepoznatoj majci koja se raznijela bombom…
Treba li se raznijeti bombom?
Mora se raznijeti bombom.
Malenom, ručnom, za šaku.
Po mogućnosti na groblju, na grobu
neke drage nam, davno ili nedavno umrle osobe.
Na grobu, da, stojeći na ploči, možda bomba uspije i grob ozlijediti,
možda ga i ubije.
TaKo i tamo je najbolje:
dira u srce, a ne čini nered u ostatku zajednice.
Grobovi više nisu jame, grobovi su danas
iznad zemlje, još jedino kameni, mramorni,
pozlaćeni ili od blata načinjeni pokrovi ničega.
Ti se pokrovi, koji ne pokrivaju više nikoga, moraju raznijeti.
I mora se raznijeti s njima. Bombom.
Ručnom i malenom, dobrom i solidnom.
Mi imamo takve bombe, mi imamo naše kućne
bombe, mi imamo bombe, moramo iskoristiti to što imamo.
Da, mora se raznijeti bombom.
Nitko drugi to neće učiniti za nas.
Otkazati se, iskoristiti se, biti se.
Nakon očevida neće biti potrebno imati više
informacija. Ni za šaku.

(Kruno Čudina, 27.9.2013., Zagreb, kolonija po imenu
Hrvatska, slikovnost; The Shock Doctrine, 2009. )