Piše: Sanja MAtovinović Zec

ponekad me podsjete da ipak nisam neuništiva. ni vječna. tek trag..

Nije bio bijel. Bio je siv. Plav. Nadljudski.. neljudski.. A opet čisto ljudski sivo ljubičast. Mi u hodniku, bez njega, stiskali smo se uza zid. Nismo jedni uz druge. Još gore, pazili smo da se ne stisnemo jedni uz druge. Pognute glave. Ne gledamo se u oči. Tek slučajno.

Oče naš koji jesi… muški glas iz spavaće sobe. Mala soba. Velika vaza na noćnom ormariću. Neka, kao, kineska. Nije kineze vidjela osim u nazivu trgovine. Oče naš koji jesi.. Malac, nježna biljčica, sjedi uz dvije debele babe sa crvenim nosovima. Ne sliči mu. Niti malo.

Prije par sati još se smijao. Nije mu ništa. Samo mora odmoriti. Tako je rekao.

Oče naš koji jesi.. treći put. Dva djevojčurka duge kose ne shvaćaju šta se događa. Jedna stoji kraj mene, drhti. Zagrlim je. Pogleda me. Nema pitanja u očima. Iako je neka strankinja grli i pridržava. Ne prihvaćam ja da sav taj život leži sivo ljubičast zamotan u poplun na krevetu koji vidimo kroz otvorena vrata sobe, kako da ona prihvati. Prsti smotani u molitvu. Ramena ispred mene pokunjena, porazno.

Sinoć smo sjedili, pravio je planove. Smijali se. Ispraznili frižider. Pero d’ konobar je zadnje male Žuje stavio pred nas troje.. kaže, ispraznili smo geodetski dio frižidera. Mislim, nisam ja.. ja sam ispijala vode.. pa vode.. naravno, poslije nekoliko kava. Na kraju, junačko srce nije mi dalo da ne pomognem sa jednom malom.. Ionako smo neuništivi i nitko nam ništa ne može.

Danas, on leži zamotan u svom krevetu. Francuski bračni. Dal uopće postoji francuski vanbračni krevet? Vjerojatno postoji samo ja, seljak, nemam pojma o tome. Posteljina cvjetna. Tamno roza plahta. On sivo ljubičast.

Pridržavamo zid. Pridržavamo ormarić za cipele u hodniku. Nije za cipele. Žena vadi plahtu iz tog ormarića da ga pokrije.

– Može ova lijepa roza? Jeli u redu da ga se pokrije rozom plahtom?

Nitko ne odgovara. A i kakve veze ima.. Ona uzima bijelu. Nekako je prikladnije. Svejedno. Skoro pa na isto. Njemu svejedno. Žena zaplače. Zajauče. Razumije se samo: al’ boli.. boli..

Koliko god je dao, sve je bilo krivo, nepotrebno i.. sada leži na svom krevetu. Reko je da je umoran, da se mora naspavati.

Kaže Cvijetak: sad će se odmoriti.

U prohladnom kafiću fajrunt u devet. Nazdravljamo. Kneževski. Jedan čovjek manje. Ako se mene pita, jedan rijedak čovjek manje.

Život loše utječe na čovjeka. Smrt je dokaz.