Dragom kumpanju Tešiji

Rič-dvi o radničkom samoupravljanju koje, kao što znaju svi koji su ikada sudjelovali u radu samoupravnih tijela, nije bilo ni šuplja fraza, ni ideološka smicalica, ni sistem za ravnomjernu podjelu neuspjeha! Prošao sam, kao samoupravljač, tri njegove faze: zrelu, razvijenu u godinama privredne reforme – kad je bilo najdosljednije – zatim propali eksperiment s delegatskim sistemom (koji se ugušio u svojoj zamršenosti) i posljednju, fazu progresivne dekadencije, osamdesetih godina, kada se pojavljuju ‘tehnomenadžeri’, ‘ekonomski stratezi’ i ostali hohštapleri – dražestan dio kojih čini današnju ‘elitu’ profitera privatizacijske pljačke, rasprodaje društvenog vlasništva i partijskog pogodovanja (ima ih čak i među nekadašnjim Vjesnikovcima!).

Prvi mit u vezi s radničkim samoupravljanje koji ne drži vodu jest da bilo komunistički projekt; koješta, rigidni komunisti itekako su ga se bojali! i dopuštali na kapaljku, jer je objektivno slabilo dirigirajuću moć partije… Drugi je da je narušavao stručnost – jer su ‘o kazališnom repertoaru odlučivali vatrogasci i čistačice’: koješta! Treći, najopasniji – da je samoupravljanje smokvin list za odluke ce-kaa… U Vjesniku, partiji itekako važnoj kući, odluke samoupravljača – redovito formulirane na temelju stručnih ekonomskih analiza! – ‘kockica’ se nikada nije usudila rušiti!

Naravno, jugoslavensko ‘socijalističko’ samoupravljanje bilo je samo jedan od oblika radničkog suodlučivanja u Europi od ’45 do ’90 godine – u Njemačkoj se razvio sustav ograničenog ‘Mitbestimmunga’, u Švedskoj radničke participacije u sintezi s dioničarstvom (zahvaljujući kojoj je produktivnost u tvornicama kao što je Volvo prve godine od uvedbe bila porasla ta 13%)… ali, najvažnije što mi koji se još sjećamo tih vremena možemo reći jest: udbaško-ustaški zdrug koji je ’90 PRIJEVAROM došao na vlast u Hrvatskoj, zdušno sudjelovao u Miloševićevom projektu razvaljivanja SFRJ i pokrao minuli rad generacija, nadasve je radnicima ove zemlje oteo baštinu, dignitet, čast i san. Roštiljanje u paklu (šteta da ga nema!) bila bi blaga kazna za pokretače, izvođače i profitere tog zločina!

Stjepo Matinović