Piše: Edit Glavurtić
Fotografija: MIo Vesović

U glazbi mi je najdraža klasika, jer ostavlja najveću slobodu doživljaja.

Van nje poprilično svaštarim i prema trenutnom nadahnuću slušam razne stilove, a pritom mi je važno jedino da pjesma ima „ono nešto“ što će me pomaknuti s mjesta, ali ne znam reći što je to točno. Drugi kriterij je taj, da o čemu god netko pjevao, to nešto u svom smislu i poruci bude šire od uskog regionalnog okvira, i da se može otpjevati bilo gdje van njega.
Što se mene tiče, to mi je dovoljno. Ipak, postoje oni neki rijetki slučajevi kad se u glazbi dogodi više od glazbe, a to ovisi isključivo o onom tko je stvara, ili interpretira. Nije to česta pojava ni u zemljama većim od moje, a ovdje… na pamet mi padaju Toma Bebić, Dino, i naravno, Branimir Johnny Štulić.

O ovom posljednjem neku sam večer gledala dokumentarac, a vrijeme koje je prošlo od Azrine svirke filtriralo je stvari bolje od sita kojim kopači zlata odvajaju blato od dragocjenih grumenčića. Film je bio nostalgična priča o snovima osamdesetih, i o buđenju. Gledajući stare fotke Johnnya i ekipe, prepoznala sam se u tipičnim smiješnim furkama toga vremena, koje su nam svima bile zajedničke kao i mjesta na koja smo izlazili. Zagrebačke ulice na tim starim snimkama i danas djeluju točno onako kako ih pamtim; sivo i zapušteno.

I mada se Johnny u svojim pjesmama i bunio i rugao, puls grada i puls vremena zabilježio je tako da se čudna, sirova snaga u njima osjeti i danas, bilo da pjeva o ljubavi, strahu ili izgubljenosti jedne generacije u godinama prije velikog preokreta, u ovoj našoj umrtvljenoj, malograđanskoj, zapuštenoj metropoli. U godinama koje dolaze ona će samo vanjskom šminkom lukavo izmijeniti vizure, ali pod površinom ostati će isti stari trulež koji je Johnny tada opjevao.

Bio je svoj, sudeći prema stihovima vjerojatno naporan, nestrpljiv i hirovit čovjek, ali nije se prodavao, savijao, tezgario ni cjenkao, a kad mu je iz samo njemu znanih razloga bilo dosta, on je jednostavno – otišao u Holandiju, i zašutio. Ludo? Nemam pojma, možda.

I nije se pretjerano uzbuđivao ni kad mu je iz Beograda ponuđeno srbijansko državljanstvo, a ni kad je slična ponuda stigla iz Hrvatske. Jednostavno, čovjeku je bila važnija njegova privatnost, i njegov mir, a na mnoge navale iz domovine jednom je zgodom u jednoj rečenici poručio… ma, nije baš najpristojnije da navodim što.
Uglavnom, to je bilo to.

Dokumentarac nije otkrio razloge Johnnyevog odlaska, ali ne znam zašto bi oni bili važni. Valjda je osjetio da je rekao sve što je imao.

Ili možda da se vremena mijenjaju pa nema više kome govoriti.

Ili iz nekog osobnog hira, zasićenosti, protesta, tko bi znao?

Po meni, on se kao svaki pravi junak izgubio i nestao baš u pravom trenutku, i baš ničim nije ni umanjio, ni pokvario ni zagadio ono što je prethodno stvorio. Nije reklamirao pivo i hrenovke, nije pjevao u predizbornim kampanjama političkih stranaka, niti se bezveznim duetima s folk zvijezdama dodvoravao širokoj publici, nije se razvodnio dvadeset godina ponavljajući jedno te isto, ne, ne … Johnny je samo otišao, zatvorio za sobom vrata i do kraja ostao roker.

Ako mene pitate, tako to rade samo najbolji.