Piše: Edit Glavurtić

Prvi poljubac neizostavni je dio prtljage koju svatko doživotno nosi sobom.

I što god utrpali u tu veliku torbu, on se poput staklenog klikera otkotrlja nekamo na dno, i tamo zaboravljen miruje sve dok ga, u potrazi za nečim drugim, iznenada ne osjetite pod prstima. Koješta možete zaboraviti, ali ne i njega, jer prvi je poljubac nešto čega se baš svatko sjeća.

Imala sam nekih sedamnaestak godina kad sam se na jednom rođendanu prvi put poljubila. Sve se nekoliko mjeseci ranije pripremalo, Damir je dolazio u susjedstvo svom prijatelju, pa smo se preko ograde onako malo gledali, bockali riječima nespretno i mladenački, otišli u Studentski u disko, tamo se stidljivo držali za ruke, ali više od toga nije se dogodilo.

Onda, na tom rođendanu, a bio je lipanj, i bilo je toplo, negdje iza jedanaest pogasila su se svjetla, parovi zaplesali dok je s gramofona Bebek beskrajno razvlačio o tome kako će sve pokriti ruzmarin, snjegovi i šaš.

I onda me Damir poljubio. Prvi put.

Bilo je u tome nešto… nešto što ne mogu imenovati. Nije mi se svidjelo. Ono što je u tom poljupcu bilo, bilo mi je strano i zbunjujuće, a ono što sam očekivala da će biti, to je izostalo. Nisu mi zadrhtala koljena, nije mi zastao dah …ništa, baš ništa … samo sam poželjela da Bebek već jednom prestane zavijati, i da se upali svjetlo.

I tako, poljubac više nismo ponovili. U vremenu koje je slijedilo pravili smo se da se ne poznajemo, a kratka simpatija se rasplinula. Par mjeseci poslije mama i ja preselile smo u drugi dio grada, a Damirovi i moji putovi razdvojili su se zauvijek. Ubrzo, nestao je sasvim i iz mojih misli.

Kasnije sam poželjela da mogu onaj poljubac zamijeniti za bolji, neki koji bi se ljepše pamtio, kad je već prvi. Ali, po tom se pitanju više ništa nije moglo poduzeti, samo ga onako čudnog i nedorečenog gurnuti na stranu, čekati da se dogodi novi, pa vidjeti. I zaista, sljedećeg ljeta dogodio se poljubac od kojeg mi se vrtjelo u glavi kao od ringišpila, uz kog je išla i nesanica i drhtavica i ruže iz gradskog parka. Od njega sam zaboravila i kako se zovem i u kom sam gradu, i da sam ikad ranije nekog poljubila. I sve je odjednom došlo na svoje mjesto.

A životna filozofija koju sam tad usvojila, pokazala se u svemu jako dobra. Kako god bilo prvi put, ja ne odustajem. Jer, drugi put uvijek može biti bolje.