Hrvatski P.E.N. izdao je priopćenje u kojem ističe iskaz pisca i pjesnika Milana Maćešićev kako je bio žrtva policijske brutalnosti od strane dva policijska službenika u Policijskoj postaji Otok Slavonski, koji su ga izudrali nakon što su ga uhitili jer je pijan vozio bicikl. Eh, a što bi tek bilo da je pjevao?

Nakon početne fertutme oko nimalo baudelaireovskog premlaćivanja pjesničke sirotinje

Piše: Milan Mačešić

Naime, u meni postoji osnovana sumnja da moj slučaj nije samo rezultat, poljedica prekoračenja ovlasti uniformiranih jednostaničnih organizama karmičkom greškom zalutalih u ljudsku vrstu, nego se tu radi i o nekim osobnim frustracijama službujućih policijskih djelatnika te večeri. Po sjećanju, godinama me taj lik (onaj stariji) prilikom prolaska, mimoilaska gleda s nekakvom neskrivenom mržnjom, prezirom, što li, iako uopće ne znam ništa o njemu, njegovu obiteljskom stausu, imenu, navikama, niti sam ikada s njim bio u kontaktu osobno. Budući da sam ja toj policiji (otočkoj) poznat otprije zbog uglavnom prometnih prekršaja i nekih drugih, npr. „vrijeđanja“, dakako, prema njihovom nahođenju i samovoljnoj prosudbi što bi to njih imalo vrijeđati (moj uzvišeni lirski stil…kojim se ne koristim? Nije, nego cinizam, slang, ironija, sarkazam, običan ljudski govor kao stil izražavanja. Zanimljivo, da psovku, koja je također jedan od „trade marks“ moje poezije, gotovo nikada ili vrlo rijetko koristim u svakodnevnom, kolokvijalnom ophođenju s ljudima, kolegama, prijateljima). Ali, tko je jedan modri analfabet da prosuđuje semantiku, gramatiku, stil jednog od struke uvaženog pjesnika? U svojoj primitivnosti i polupismenosti njegova predodžba pjesnika-intelektualca jest ta da je isti živući dokaz njegove bivstveno-službujuće inferiornosti. A onda, prvom prilikom, koju je, uvjeren sam, čekao pola svog života, argumentum ad bacullinum!

Onaj drugi, mlađi, uparen sa starijim da uči zanat s dodatnom nasladom me je odalamio kad je ustvrdio da sam otac svoga sina kojega on poznaje, a na moju „uvredu“ da „lako mu je mene pijanog i duplo starijeg o njega udarati i vrijeđati… u svojoj tvrđavi, sa svojim pištoljem i pendrekom…izderao se na mene: „Izađi van na dvorište, ako imaš muda, da se potučemo!“. Shvaća li tko uopće takvu drskost, takav gnjusan bezobrazluk, takvu „prćijizaciju“ samododijeljene si vlasti i moći! Pa, logičnije bi bilo da sam takvo što ja njemu predložio!

A jedan od dvojice koja su me vozila na vađenje krvi, čuvši od mene da su me kolege tukli, rekao mi je doslovce: „Ne znaš ti još kako policija tuče!“ Što je to trebalo značiti? Da budem li prijavio, tek tada ću vidjeti kako to zapravo izgleda. Namjerili su se na pravoga! Zar netko tamo u toj postaji i svim ostalim postajama u RH misli, sjeban svojom općom inferiornošću, satrven službenom hijerarhijom i ljubomorom tijekom noćnih smjena, da će se nekažnjeno iživljavati nad hrvatskim građanima, makar i nad „jektičavim“ „provincijskim“ pjesnicima. A, pendreci moji, ovo sam pokrenuo (ne) bojeći se vas i vašeg represivnog praxisa, nego i bojeći se sama sebe, da „srdžbom razgnjevljen, iz dubine kipteći“ ne počinim kakvu nesmotrenost, glupost i tako si uništim ostatak života…Ukoliko mi se nešto ružno dogodi, a što može biti samo mučki, ovako će svi znati od koga je…Stvaro ste se zajebali i red je da i najebete! Zdravo živo! Kome pravo, kome krivo!