Kratki hommage pjesniku Zvonku Milkoviću u povodu 125. obljetnice rođenja i 35. godišnjice smrti

Piše: Mirna Weber

Poznati varaždinski pjesnik Zvonko Milković je rođen 1. 10. 1888. godine u Varaždinu. On je bio, baš kao i Miljenko Stančić u slikarstvu, tipičan Varaždinac i većinu je svojih pjesama koje je pisao na kajkavštini i štokavštini posvetio upravo Varaždinu i varaždinskom kraju. Jedno se vrijeme bavio novinarstvom a nakon studija pokušao se zaposliti u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci ali je bio odbijen. U svojoj se autobiografiji objavljenoj u zbirci putopisne proze ”Krenimo u rano jutro” (1968.), sjeća da je kao knjižničar varaždinske ”Narodne čitaonice” godine 1933. uredio nekadašnju ”Ilirsku zbirku”. Bavio se nabavom knjiga, a posebno ga je zanimala kao i mnoge mlađe članove knjižnice strana suvremena književnost. Kad je nabavio ”Cement” od F. V. Gladkova netko ga je prijavio policiji. Karijera knjižničara tako nije dugo trajala pa se bavio odvjetništvom, a od 1955.godine samo književnim radom.

U svojoj jedinoj knjizi putopisnih proza ”Putopisi iz vidnog kuta jednog lirika” (tiskanoj 1968. godine) pjesnik je objavio i ovaj zanimljiv autobiografski zapis: ”U Zagrebu sam se upoznao s našom mladom pjesničkom generacijom, Augustinom Ujevićem, Ljubom Wiesnerom, Nikolom Polićem, Krešom Kovačićem, Karlom Hauslerom, pa sa Vladimirom Čerinom, Ivom Andrićem,Franom Galovićem urednikom Mlade Hrvatske, s Vilkom Gabarićem urednikom Hrvatskog đaka, Stjepanom Parmačevićem, pa s Horvatom – Kišom, i Brankom Hlavaty koji su pisali prozu. Znali bi se naći u Kazališnoj kavani ili u kavani Bauer… U kavani sam se upoznao i s A. G. Matošem. Nas je mlade volio, kao svoje prijatelje. Znao bi reći: Dečki , da vas nemam ja bi se sfundal …”

U hrvatsku je književnost na velika vrata zakoračio 1914. godine, uvrštenjem u u glasovitu antologiju Hrvatska mlada lirika, a iste godine objavom je svoje prve knjige u vlastitoj nakladi (”Pjesme”).

Na književnu scenu ponovo se vraća tek nakon 30 godina pjesničkom zbirkom ”Pobožni časovi” (1944.). Za života su mu objavljene još tri pjesničke zbirke ”Izabrane pjesme” (1961.), ”Pjesme” (1971.) i ”Legende o sakritoj sreći” (1976.), te knjiga putopisa ”Krenimo u rano jutro” (1968.). Po smrti tiskana je njegova sonetna zbirka ”Iz starog Varaždina” (1979.), dok se knjigom ”Pjesme samotnika” (2004.)napokon se zaokružuje pjesnički opus Zvonka Milkovića.

Bio je perfekcionista i to je razlogom što je mnogo njegovih pjesama ostalo neobjavljenim. Unatoč tome Varaždin mu je neizmjerno zahvalan pa njegovo ime nosi jedna ulica u Varaždinu, dok se sama spomen ploča nalazi na kući u kojoj je živio preko puta kazališta.

Zvonko Milković: Vjetar

Ušutimo posve, ušutimo sada,
Jer vani vjetar plače.
Čuješ li, dijete, tihi jecaj,
Kad dune malo jače?

Taj vjetar je sanjar, i kiša kad pada
Za tihih, rujnih dana,
Tad i on tihu suzu roni
I svira usred grana.

U naše se duše sakrila tuga;
Polako se prozori mrače.
Nasloni bliže glavicu amo,
Jer vani vjetar plače.