Piše: Edit Glavurtić

Sve rjeđi su oni koji znaju prepoznati oblak koji donosi kišu, razlikovati vrstu vjetra i vrstu stabla, pticu po cvrkutu, i leptira po šari. Udaljili smo se od prirode, sve manje vremena imamo za dubinu njenog mira, ljekovitost njene ljepote, i sve što strpljivo čeka da vrati narušenu ravnotežu čovjeku bolesnom od žurbe, civilizacije i stresa.

Tu i tamo ponegdje još zasvjetluca mit o Edenskom vrtu, ali manje kao mogućnost, a više kao nejasna čovjekova čežnja za povratkom na mjesto na kom je moguće biti sretan i spokojan, u miru sa sobom, skladu sa zemljom i ostatkom svijeta.

Što je ostalo od te slike u stvarnosti, i smijemo li uopće sanjati o Edenu u vremenu koje priznaje samo profit i brzu zaradu, na račun prirode, i na račun čovjeka? Poplave, uragani, suše, potresi, katastrofe s jedne strane, a s druge nemar, pohlepa i otuđenje.

Ipak, ova naša čudesna, prelijepa planeta se kao živo biće obnavlja, koliko god čovjek uništio. To je dobra vijest. A još je bolja da je sve više tihih i strpljivih koji anonimno i iz sjene sade, obnavljaju, i njeguju sve što loši, potkupljivi, bahati i ravnodušni unište.

Vjerujem u te Božje vrtlare, kao što vjerujem i u Edenski vrt.

Nije kasno za njega.

Vidim ga svugdje gdje raste samo jedno drvo jabuke a nečije oči s ljubavlju gledaju plodove u dozrijevanju. Postoji svugdje gdje cvate grm ruže a dobre ruke ga zalijevaju, i uklanjaju gusjenice. Postoji svugdje gdje postoji onaj tko shvaća da su i životinja i biljka i čovjek povezani i potrebni jedni drugima, što je tako dobro razumio sveti Franjo propovijedajući pticama.

Sve ja to znam i osjećam pa ipak… usprkos svemu katkad se pitam… osjeća li se Bog ponekad osamljen u tom svom beskrajnom svemiru, dok gleda kako je čovjek postao ravnodušan spram ljepote?