Piše: Edit Glavurtić

Na ovome je svijetu toliko čudesa da im se ni broja, ni imena ne zna, niti postoji mjera kojom je moguće izmjeriti sve ono nepoznato, čemu je i početak i kraj u tami. Jednu od najvećih zagonetki čovjek nosi u vlastitim grudima, i često je ni sam sebi ne može objasniti. Srce.

Fina napravica za koju se ne zna kako točno funkcionira, kome se otvara, a kome ostaje zatvorena, o čemu sanja i čega se boji.

Najdublje dubine srca skrivaju najveći misterij – pravu istinu o čovjeku.

Kao najčišću želju, posljednju misao pred spavanje i prvu misao ujutro, kao tajnu koje čovjek katkad ni sam nije svjestan. Ne mora biti lijepa, ni okolini prihvatljiva… ali je ipak najdublja istina nečijeg biće.

Nešto čemu netko teži, nosio to javno kao zastavu, ili skriveno kao ranu.

Neka su srca od zlata, neka od meda, stakla, leda ili kamena, neka pamte što je bilo prije pedeset godina, druga se ne sjećaju što je bilo jučer, neka su velika poput katedrala, a druga majušna i stisnuta kao zrnca maka, neka skrivena i najbližima, druga ponuđena cijelom svijetu, neka se otvaraju odmah, drugima treba vrijeme.

Na putu do nečijeg srca potrebni su zanos, strpljivost i pripravnost na sve, jer nikad ne znate što ćete na kraju otkriti. Možda pupoljak, a možda ljusku šupljeg oraha… tko zna, istina nije uvijek najugodnije otkriće, iako je potraga za njom pustolovina vrijedna truda… ako vam je srce dovoljno veliko za sve što vas na cilju dočeka.