Piše: Darko Biljanović

Vidim, svi se nešto okomili na Dinamo i Mamića zbog rezultata. Kao brukaju se po Evropi.

Ne kužim. Majke mi, ne kužim.

Izgleda da su dinamovi navijači na drogama. Nekim trajnim, koje te šusnu tako da barem pedeset godina ne dođeš sebi.
Evo na primjer, moja generacija, likovi rođeni šezdesetih. Cijelu su osnovnu školu prošli, svake godine iznova brijući da su favoriti za naslov, a na kraju su završavali od drugog do desetog mjesta. Srednja škola je prošla jednako traumatično.

Dakle, punoljetnost i Ćirine dečke morali su dočekati za taj naslov prvaka. Kasnije opet ćorak za ćorkom. Za to vrijeme, čak su i Sarajevo i Vojvodina dva puta bili prvaci. O Zvezdi, Hajduku i Partizanu neću niti govoriti, Prema njihovim navijačima, dinamovi su bili epski nesretnici. Navijati za Dinamo sve te godine za generaciju šezdesetih značilo je patnju i bol. Pa onda to famozno proljeće u Evropi! Dakle, cijeli život čeka ta generacija neko dinamovo proljeće, ali ih iznova, svake godine, zima ubije. Pola vijeka iste priče, pola stoljeća buncanja o gusjenicama koje bi trebale postati leptiri. Ispadalo se redovito u prvom kolu sve dok sistem natjecanja nije promijenjen u ligaški. Ma i to proljeće će doći, treba samo strpljenja da UEFA još jednom promijeni sistem, pa da se ne može ispasti na zimu, nego da svi igraju do proljeća.

Za to vrijeme čak su i Radnički iz Niša i Željo igrali polufinale kupa UEFA, Hajduk također, kao i dva četvrtfinala Lige prvaka. Zvezdu, naravno, ne treba niti spominjati, to je prebolno. Još od doba Mare Wölfla, ali toga se moja i kasnije generacije ne sjećaju, Dinamo nije nikakva sila, nego samo običan, prosječan klub, čiji se navijači ponašaju razmaženo kao da je Dinamo uzeo desetak prvenstava Juge i odigrao bar pet, šest, što finala, što polufinala evropskih natjecanja, pa im je ovo danas nešto loše.

Klub čiji su navijači uzeli taj neki šus koji ih ne pušta, eto, pedeset godina. A nikada u tih pedeset godina Dinamo nije bolje stajao. Po svim pokazateljima, najjači je klub na području bivše Juge, što od pedesetih godina prošlog stoljeća nije bio, igra sa solidnim evropskim klubovima što nekada nije niti bio u prilici i zaista nema razloga da se zbog toga itko nervira, naprotiv. I još je u cijelom ovom nezgodnom vremenu i financijski stabilan. Kud ćeš više!

No taj šus iz šezdesetih nikako da pusti.
(P.s. ovo razmišljanje nije pisano za Slobodnu Dalmaciju)