Pjesma smaknutih

Na suncokretima
U suhom i zamišljenom vremenu
Gdje miriše nebo
I jedu se grozdovi
Gledamo južnjački
Kako se mijenju vremena
I odlaze u rijeke
Naše riječi i sve pjesme smaknutih

Pod bijelom majicom
Želim skriti jednu pticu
Od vatre
Od doba i biologije
Privinuti je na grudi
Njene nogice
Da pjevamo i plešemo iznutra
Nad crkvama
Zvonima
Stranputicama
Kamenim selima užežemo oganj u predvečerje
Dok zveckaju kola
Jurcaju djeca i njihovi ljudi
U crvenom krugu
Na njihovim obrazima gnijezde se poljupci

Jer prije noći zarežat će pseto
Na silazak ptica

Posljednji će let biti u prazno pismo
Moja se prijateljica sjeća ljepote

Kad zaspe kraj naših malih zečeva
Sve će biti voštano
Dani i osjećaji
Nitko neće gledati iz prikrajka
Nego mi i anđeli

Pričat će nam drugi
Jezikom živih
Što rade krizanteme
U dugoj bijeloj zimi
Znamo da odlazimo

Pogledom pratim vlakove
I kad ti ne putuješ njima
Možda odjednom jer
Sjećaju me na iscijeđene limune iz naših proljetnih čaša
U tvom bivšem vrtu lomili smo grančice
I jedno je dijete trčalo kao mačka
Uzduž i poprijeko sunčevih zraka
U jesen
Djeca imaju u očima novi svijet
Ako nije bolji
Ne treba biti ni spašen ni otkriven
Zato lebde po vrtovima
Izvrću se na leđa
Oponašaju kukce
I vjetar im mrsi kosu
Svileno predvečerje sniva onuda
Po toj stazi
Koju ostavljamo iza sebe
Zar postoje vrata da se bez izgubljenih minuta ušetamo unatrag
Godinu prije

Radimo sasvim jednostavne stvari
Znajući da odlazimo
Upozorovamo dijete na osnovne kretnje
I brinemo
Pomalo se smijemo
Otići ususret ratovima i svatovima
Sa nesebičnom ljubavi
Nije lako

Otvori ruke
Ubrzaj korake ti zalutala sjeno
Pogledaj te oblake
Život je još uvijek neopisan

Ne možeš dalje
Ne možeš rado
Svemogući je sačuvao naše jauke
U drvetu
Na lišću koje trgaju vjetrovi
Pa odlaze iz dubina
Iz naših vrtova
Nekim neispričanim pričama za teme

Hoćemo li dobiti ikada išta za sebe

(Angela Bonacin, listopad 2013.)