Piše: Denis Kuljiš
Slikovnost: W.C. Field

U prošlom broju biltena HND “Novinar” objavili ste sramotan članak Damira Petranovića pod naslovom “Hrvatskoj ne treba još jedna Nova TV niti RTL”.

Autor teksta podržao je odluku Vijeća za elektronske medije da poništi natječaj za dodjelu nacionalne koncesije za komercijalni tv-kanal oslobođen nakon gašenja Kapital Networka. Piše kako ne može sa sigurnošću govoriti o razlozima te odluke budući da Vijeće “ne dopušta otkrivanje sadržaja ponuda na neuspjelim natječajima”. No, ipak je nešto uspio – neslužbeno – doznati pa zaključuje da je odluka bila opravdana jer “dobili bismo još jednu televiziju nalik Novoj i RTL-u samo nešto siromašniju”.

Činjenica da Vijeće skriva sadržaj javnih koncesijskih ponuda sramotna je po sebi i protivna načelu transparentnog rada javnih ustanova – javnosti se stoga ne može osvjedočiti o čemu je zapravo riječ, nego se informcije diseminiraju preko “novinara od povjerenja”, te spinaju u skladu s interesima političkog centra moći koji dirigira i Vijećem i novinarima koji su se našli u nezvidnoj poziciji ovisnosti o političkim operativcima.

Grčka televizijska kuća “Antena” na ovom je natječaju ponudila investiciju od dvadeset do trideset milijuna eura u hrvatski audiovizuelni sektor. Bez obzira na to bi li njihov program donio kakvo poboljšanje, podizanje razine komercijalne tv-produkcije, tu bi se zaposlilo 100-200 ljudi, novinara i drugih medijskih profesionalaca (na burzi ima 700 novinara, a svake godine još ih toliko u Hrvatskoj upiše studij novinarstva). Gledatelji bi pak pored četiri postojeća komercijalna kanala dviju televizija potpuno besplatno mogli gledati i peti u izdanju treće. To bi pojačalo konkurenciju i možda povećalo kvalitet. Možda i ne bi, pa ako su se skrbni članovi Vijeća toliko bojali da će ulazak na scenu velike grčke medijske korporacije koja također proizvodi glazbu, filmove i knjige (a njen vlasnik također posjeduje cijelu flotu spertankera) negativno djelovati na tankoćutnog hrvatskog gledatelja, mogli su koncesiju dati nezavisnoj tv-kući NeT, koja se također prijavila na natječaj. Kako već dugo emitira program na zagrebačkoj periferiji te prima i neki sponzorski novac iz gradskog proračuna, javni je interes za njihovu djelatnost, čini se, verificiran. Netovci bi valjda zaposlili dvadeset ili trideset ljudi, ali ako se Vijeću iz nekoga razloga ni njihova programska osnova nije svidjela iako je dobila podršku Hrvatskog društva dramskih umjetnika i Hrvatske glazbene unije (glumci i muzikaši ponadali su se kakvom angažmanu) mogli su koncesiju dodijeliti ezoteričnom splitskom Kanalu 5, pa bi se barem moglo reći da eksperimentiraju s “decentralizacijskom” medijskom politikom, a na novom bi se kanalu tada uposlilo recimo pet ili deset nezaposlenih splitskih novinara.

No, članovi Vijeća odlučili su drukčije. Na njihovu čelu stoji sam veliki Zdenko Ljevak, gotovo sedamdesetogodišnjak, krepak gospodin, vlasnik knjižare na glavnom zagrebačkom trgu stečene u privatizaciji poduzeća “Naprijed” gdje je u socijalizmu bio direktor. Ljevak ne radi u Vijeću volonterski. Prima plaću od gotovo trideset tisuća kuna brutto, a još se ne namjerava umiroviti. Predsjednik je Zajednice nakladnika iako je njegova tvrtka poznata upravo po tome što jako teško isplaćuje novac izdavačima. Bio je dioničar te predsjednik nadzornog odbora tvornice “Badel”, dok firma nije propala, pa ju je preuzela i sanirala država. Ljevka je na poziciju u tijela koje nadziru televizije doveo još Račanov ministar kulture Tonči Vujić, koji je i sam imao različite nakladničke interese. Ljevak se pokazao korisnim svim režimima, te prosperira i danas budući da je valjda nezamjenjiv. A probrana skupina njegovih vijećnika, odnedavno je bila silno pojačana provladinim kadrovima imenovanim po aktualnoj vlasti, preko Ministarstva kulture. Ti ljudi ranije su većinom radili na Radiju 101, nisu baš poznati novinari ili stručnjaci, ali ako im je Ljevak šef, zašto bi oni sami morali biti bolje kvalificirani za materiju koju reguliraju na podjednako visokim plaćama kakve danas u Hrvatskoj isplaćuje samo država? Vijeće je u svakom slučaju odlučilo natječaj naprosto poništiti, ali kako im pravila koje su sami donijeli izričito zabranjuju da svoje odluke tumače, nisu morali obnarodovati zašto su to učinili. No, tim ljudima zaposlenost u privatnom sektoru nije prioritet. Oni rade za držvu, za Ministarstvo kulture i, čini se, za interese onih koji Ministarstvom upravljaju. Njihove motive pokušava opravdati novinar Damir Petranović upravo i to baš u listu novinarske asocijacije ispunjenom člancima u kojima se ljudi žale na besposlicu i male plaće u postojećim medijskim tvrtkama, koje se ne boje da će im ljudi probjeći nekamo drugamo, jer dok je ove Vlade, neće biti novih medja, osim “neprofitnih”, dakle onih kojima novac daju direktno Vlada i njeno Ministarstvo kulture. Tog novca uskoro više neće biti, jer će javni sektor doživjeti kolaps budući da je budžet nemoguće zakrpati, a onda će biti kasno da se pojave poduzetnici koji bi nešto riskirila da pokrenu djelatnost od kojih novinari žive.

Naravno, ne bi bilo u interesu sadašnje Vlade da se sad pojavi novi koncesionar kojega ona ne može kontrolirati onako kako može utjecati na ostale komercijalne televizije dok ih štiti od konkurencije ovom odlukom što ju je donijelo Vijeće koje ona posredno i neposredno kontrolira kao i sva slična “nezavisna” vijeća, gdje se uhljebljuju ljudi bliski režimu. Štoviše, poslušan vijećnik tu može izbjeći plaćanje poreza. Sve je kao u Sanaderovo doba. Ali, žalosno je da Vladu od odgovornosti za ovakve makinacije naučene od najprljavijih igrača prethodne korumpirane garniture štiti upravo pripadnik staleža koji će od te odluke pretrpjeti najveću štetu.